Nisam znala odakle krenuti kad su me pozvali da sudjelujem u jednom projektu u okviru „Europske prijestolnice kulture, Maribor 2012“. Trebalo je napisati nešto na zadanu temu „Strahovi Evrope“. Uopće, teško je to i domisliti, jasno je samo da strahova ima na pretek, kad govorimo o naizgled samorazumljivim temama kao što je Europa, a zapravo se utapamo u oprečnim pojmovima. Možda treba krenuti od osnova, možda se nešto tek mrvicu razbistri. Činilo se da je najbolje vratiti se na početak, pogledati u rječnik, vlastito iskustvo i nezaobilazni strah. U Rječniku hrvatskog jezika iz 2000. godine stoji ovako:
Strah – stanje uznemirenosti, zabrinutosti, bojazan od kakve opasnosti (smrti, bolesti, kazne i sl.); strah i trepet a. – opće stanje velikoga straha, strahovanje; strah i trepet b. – onaj koji zadaje strah; umrijeti od straha – silno se prestrašiti; u strahu su velike oči – preplašen čovjek posvuda vidi opasnost; utjerati kome strah u kosti – nekoga silno zaplašiti; dobar je strah komu ga je Bog dao – nerazumna hrabrost nije dobra, valja se u opasnim prilikama razumno ponašati, oprez je majka mudrosti.
Zatim: Evropa (Europa) – jedan od pet kontinenata; evropeizacija – posljedica procesa evropeiziranja; evropeizirati – davati obilježja Evrope i njena načina života; Evropejac – koji ima evropsku kulturu, koji se ponaša na evropski način; evropejstvo – ukupnost odlika Evropejaca i Evropljana, oprečno balkanizam.
A onda ne mogu da ne pogledam pod oprečno gdje piše:
Balkanski (ponašati se, postupati) – vrlo loše, tipično kao na Balkanu; balkanske gudure (politički preneseno značenje) – svakojaki teško rješivi i zamršeni problemi tipični za Balkan; balkanština – ukupnost nečasnih postupaka u javnom, kulturnom i političkom životu tipična za Balkan.
FRIDOM, VOR, HELP
Moje prvo sjećanje na „Europu“ seže u 1994. godinu. Imam dvanaest godina. U autobusu punom mojih vršnjaka iz Bosne i Hrvatske slažemo transparente, na nekima piše «Stop the war in Croatia», zvjezdice smo već obojili, na velikim platnima naslikali smo dugu, leptire, porušenu crkvu i vatru.
Ivana iz Doboja uvježbava “Ave Mariju”, pjeva predivno, svi šutimo i slušamo, kad završi, čitav autobus joj plješće. Zaustavljamo se ispred zgrade Vijeća Europe u Strasbourgu. U koloni ulazimo u klimatizirani lobi gdje se na dugačkom stubištu okupljaju službenice i službenici koji imaju „evropsku kulturu, ponašaju se na evropski način“, neke popravljaju razmazanu maskaru. Na vratima su krupni muškarci iz osiguranja s oružjem za pojasom, štite „ukupnost odlika Evropejaca i Evropljana“. Dok ulazimo držimo se za ruke, na glavi su nam žute šilterice. Golemim mramornim lobijem odjekuje pjesma «… let Croatia be one of Europe stars, Euuurooope, you can stope the waaar…». Unatoč dobrodošlici mi djeca smo u „stanju uznemirenosti, zabrinutosti, bojazni od kakve opasnosti (smrti, bolesti, kazne i sl.). U strahu su nam velike oči“. U zgradu punu europskih obilježja i njezina načina života unosimo „svakojake zamršene i teško rješive probleme, tipične za Balkan“. Sprovode nas u veliku dvoranu, smještamo se u udobna sjedala, ispred svakog se nalazi mikrofon i slušalice koje nam pomažu staviti na uši. Ivana i ja smo dostojanstvene, Filip i Dragan (iz mog prognaničkog smještaja) lijepe žvakaću gumu pod stol, „vrlo loše, tipično kao na Balkanu“. Prvo nas s govornice pozdravlja neki gospodin na francuskom, a u našim ušima Bosanka. U ruci mi je vlažni papirić s ključnim riječima, to smo sastavili u autobusu, piše: „fridom, vor, help“.
Ispred govornice postavljena je klavijatura za koju će, kad za to dođe vrijeme, sjesti Mirsad. On nas je dočekao u Francuskoj, roditelji su mu iz Bosne, rođen je u Sarajevu, ali već godinama žive ovdje, i sve na njemu, dok stoji malo podalje od naše grupe, odaje „posljedice procesa evropeiziranja“. Nas nekoliko, s kratkim govorima, izreda se za govornicom. Koliko znamo i možemo, dajemo uvid u „ukupnost nečasnih postupaka u javnom, kulturnom i političkom životu tipičnih za Balkan“, koji se trenutno odvijaju u našim zemljama. Mnogim ljudima (oprečnim evropejcima) „utjeran je strah u kosti“, ovdje nas žele razumjeti i pomoći nam, ali svima je jasno da „nerazumna hrabrost nije dobra, valja se u opasnim prilikama razumno ponašati, oprez je majka mudrosti“.
Europejci nam plješću kao ludi.
Isprate nas na ulicu, gdje stojimo još neko vrijeme čekajući da autobus dođe po nas.
SLIKA S CRNIM DJEVOJČICAMA
Tada slijedi najuzbudljiviji događaj tog dana. Pored nas prolazi majka s dvogodišnjim blizankama, kako da kažem, one su crnkinje. Većina nas nikad nije vidjela takve ljude uživo. Žena ih vuče za sobom, djevojčice pokušavaju pobjeći i grleno se smiju. Začuđeno gledaju u grupu sa šarenim transparentima i žutim šiltericama. Uskoro se formira kolona, nas koji se želimo slikati s djevojčicama. Da li će itko ikada razumjeti kako je tada to imalo smisla. Stajati u redu za tu fotografiju s prekrasnim djevojčicama druge rase. Čuvam je još i danas, nadam se da su dobro, i da im nitko u Europi niti izvan nje nije „utjerao strah u kosti“.
Uglavnom, sve se dobro završilo. Samo kada ne bismo imali na umu da je to lipanj 1994., i da će za godinu dana uslijediti lipanj 1995. u kojem će moja akreditacija za govor u Parlamentu Vijeća Europe već malo požutjeti. Mjehurići zraka ući će pod plastificirani kvadrat, a ja neću odoljeti da je ne razlijepim. To mi govori da sam još dijete. Iako ću napuniti trinaest, kao neki “muškarci” u Srebrenici, tog lipnja 1995.
Dok Europa bude „umirala od straha“. I mi skupa s njom, ne samo od straha.
Za kraj, da kažem još i to da ne volim debele knjige, iako povremeno posegnem za njima. Iz nekog razloga, i njih me je strah. Rječnik kojim sam se poslužila također spada u tu kategoriju. Ipak, čini se, valjalo bi proširivati i nadopunjavati pojmove i zajednice, bez obzira što, pogađate, u tome leži jedan od najvećih strahova.
Bravo Ivana, a ostalima koji ne razumiju napisano treba reći da mogu zaliti za zrncem razuma da shvate ono sto i mala djeca u ovom tekstu mogu shvatiti.