Premijer Sanader je prvi put, koliko znam, bez rukavica obrisao onaj
sloj poslodavaca koji je bogatstvo zgrnuo na podcijenjenom radu svojih
zaposlenika. Govoreći o profitima stečenim zakidanjem radnika, spomenuo
je, prema tvrdnjama sudionika tog sastanka, kupnju skupocjenog Maybacha
i jahti, iz čega je bilo jasno na koga sve aludira. No, ni sami
poslodavci u toj neočekivanoj "plastičnosti" premijerova izražavanja
nisu vidjeli nikakvu revolucionarnu prijetnju, nego prije svega
pritisak da se dogovore sa sindikatima. U protivnom, minimalne plaće bi
prema vlastitom obećanju morala regulirati sama Vlada, što je
tripartitnim dogovorom uspjela izbjeći.
Povećanje minimalnih plaća stari je dug Vlade prema sindikatima, a i
HDZ-a prema biračima. Kada bi Vlada u tome izigrala
sindikate, dobila bi ih za vrat s puno težim zahtjevom da se
generalno nadoknadi zaostajanje plaća za rastom cijena. Statističari
tvrde da u Hrvatskoj već sedam godina proizvodnost raste brže od plaća,
što znači da se novostvorena vrijednost dominantno
koncentrirala oko kapitala, a da su radnici od toga imali najmanje.
Pozitivna je strana toga trenda bio pad nezaposlenosti. U nekim
profesijama odnos između ponude i potražnje na tržištu rada
više nije takav da bi se rad moglo bagatelizirati. Hrvatska
se polako odljepljuje od kriterija po kojem je plaću mogao krojiti goli
omjer malog broja novih radnih mjesta i tisuća reflektanata na isti
posao.
Cijena rada ide bliže prema cijeni egzistencijalnih
troškova, iako službeni minimalac još pliva
preduboko ispod te razine.
Zasluge za takvo socijalno sazrijevanje države ne idu izravnom
stranačkom zalaganju za najveću populacijsku skupinu koja živi samo od
svog rada, nego generalnoj ekonomskoj politici i tržišnim
odnosima koji su osiguravali nevelik, ali ipak stabilan gospodarski
rast.
Sad bi se, međutim, taj proces osvješćivanja od divljega
kapitalizma mogao ubrzati pod pritiskom uvezene inflacije zbog
poskupljenja energenata i hrane. Pritisak ide i prema poslodavcima i
prema državi. Podizanje minimalnih plaća, koliko god bilo bolno za
siromašne, radno intenzivne tvrtke, minimalan je korak da se
takav pritisak amortizira. Neke druge države riješile su to
tako da su preuzele obavezu same financirati razliku do zakonski
obavezne minimalne plaće, ali na temelju službenih pojedinačnih
zahtjeva tvrtki.
Utemeljenost tih zahtjeva utvrđuje državna inspekcija pregledavanjem
poslovnih knjiga, a uz takav filtar, broj zahtjeva obično ne bude
velik. Niti će itko riskirati porezničko vršljanje po
knjigovodstvu, ako doista nema veliki razlog.
Kerumov Maybach i tajkunske jahte dio su toga problema, ali ne i dio
rješenja. Vlasnici ih neće prodati, pa razdijeliti
radnicima. U tržišnoj ekonomiji i socijalno osjetljivom
društvu idealno je rješenje socijalni
sporazum. Država da reformama sustava potpora i svog administrativnog
aparata na svim razinama, na primjer, smanji izdatke. Poslodavcima da
smanji doprinose. A oni da se obavežu povećati plaće i prijavljivati
puni iznos isplata. Takav "win-win" ugovor implicirao bi
više reformskih zahvata koji bi omogućili da dobiju i
radnici i poslodavci, a da ni država ne ostane prikraćena.
Do jučer se činilo da za takav pothvat nema snage: Šuker
preokupiran državnom blagajnom, Polančec do guše u
brodogradnji i privatizaciji, Dolenec koji je formalno zadužen za
razvojnu strategiju u administrativnim papirima i
pretpristupnim fondovima. Ali kad ima političke volje, kao
što se pokazalo jučerašnjim dogovorom, i
kadrovske oskudice mogu se prevladati.
BEZ KRINKE
