Uvod u Uniju za Sredozemlje nije obećavao dobro: francuski predsjednik
Nicolas Sarkozy najavio ju je lani novinarima a da o tome uopće nije
bio obavijestio svoje europske kolege. Njemačka savezna kancelarka
Angela Merkel doživjela ju je kao još jednu Sarkozyjevu igračku koje će
se uskoro zasititi, ali će njome prije toga prouzročiti štetu Europskoj
uniji: raslojit će je na sredozemne i nesredozemne zemlje, stvarajući
novu priliku za podjele i sukobe.
U EU, koja se još nije prilagodila proširenju na 12 novih članica,
udvajanje ustanova onima za Sredozemnu uniju sve bi još više zaplelo. I
nije li to samo Sarkozyjev pokušaj da Francuskoj ojača utjecaj?
Nije samo europska strana bila sumnjičava. Turci su bili uvjereni da je
riječ o pokušaju Sarkozyja, koji se francuskim biračima predstavio kao
žestoki protivnik ulaska njihove zemlje u EU, da im ponudi članstvo u
Sredozemnoj uniji u zamjenu za pravu stvar.
Alžirci su se plašili da je riječ o pokušaju Francuske da njima ponovno
zavlada. I libijski je vođa Muammar Al-Qadhaffi govorio o "novoj
kolonizaciji" te je jedini od pozvanih odbio doći u Pariz da ne sjedne
za isti stol s izraelskim čelnicima "jer bi to razjarilo islamske
radikale".
K tome, na južnoj i istočnoj sredozemnoj obali granice nisu poveznice,
kao u EU, nego razdjelnice: ne samo između Izraela i njegovih susjeda
nego i između Alžira i Maroka, Libije i njezinih susjeda, a Sirija još
sanja svoj veledržavni san, koji obuhvaća ne samo Libanon nego i Izrael
i Jordan.
Koliko god da se EU plaši Sarkozyjeve prevelike energičnosti i
zanesenosti, eurosredozemni je summit pokazao da njegov nastup ne mora
nužno biti štetan, naprotiv!
Već prije početka summita sirijskoga je vođu Bashara Al-Assada spojio s
novim libanonskim predsjednikom Michelom Sulaimanom sluteći da se
Assad, koji je nakon ubojstva libanonskoga premijera Rafiqa Al-Haririja
u izolaciji, želi vratiti na međunarodnu scenu pa je spreman popuštati.
Obojica su izrazila spremnost uspostaviti diplomatske odnose, čime je
Sirija de facto priznala Libanon.
Potom su, nakon zajedničkoga sastanka sa Sarkozyjem, izraelski premijer
Ehud Olmert i Mahmoud Abbas najavili za jesen mirovni sporazum koji bi
obuhvatio i zamjenu ozemlja. I ta su dva događaja bila dovoljna da
današnji Le Figaro na naslovnicu stavi: "Pariz glavni grad mira".
Arapski su novinari, pak, valjda navikli pljeskati svojim državnicima,
i Sarkozyju zapljeskali na završnoj tiskovnoj konferenciji; dakle,
pogodio je i njihovu žicu.
U početku vrlo skeptična Merkelova, na kraju je rekla da je summit bio
"vrlo, vrlo dobar početak nove mijene suradnje".
Hoće li na summitu izražena dobra volja zaista ponovno spojiti
sredozemne obale, umjesto da odumre u rukama birokrata, kao prethodeći
joj Barcelonski postupak, sada uglavnom ovisi o Sarkozyju.
Ako se ne zasiti nove igračke, nego nastavi žestoko poticati i gurati
projekte i to ne samo one u kojima zemlje članice EU vide svoj
interes nego i one koji bi prvenstvenu dobrobit donijeli zemljama s
južne i istočne obale, nova Unija ima dobru budućnost.
Zamisao pomirenja sredozemnih zemalja, na način kako su se kroz EU
pomirile europske, predmnijeva njihovu jednakopravnost, kako kako na
vertikali sjever jug, tako i među južnim i istočnim zemljama. Ako
Assad zaista odustane od Velike Sirije, ni to ne bi bio nemoguće.
"Stroj za proizvodnju civilizacija", kako je Sredozemlje nazvao Paul
Valery, možda tada više ne bi bio poguban za one koji su te
civilizacije stvorili.
EUROZOV
Stroj za civilizacije
