Preko svake mjere i dobrog ukusa, mimo zdrave pameti te protivno profesionalnim kriterijima ozbiljnog i kritičkog novinarstva, naša je javnost svakodnevno zaokupljena bezvrijednim balonima. Nadute političarske taštine međusobno se obračunavaju na primitivan, izborom riječi krajnje siromašan, a u pogledu misli uvredljivo banalan način. Nema tu vrijedne supstance, nema tu trajne koristi ni za koga, a ponajmanje za čitavo društvo. Nema tu čak ni na žutičavoj razini običnog trača nikakve drame. Najveća je napetost ovih dana nastala kada se jedan takav veliki i pomalo mlohavi balon opasno približio vrhu igle jednog damskog broša koji, pak, svoju vlasnicu ne čini nužno damom. Uglavnom, javnosti koja je zaokupljena takvim ispraznostima nužno svakog dana promakne mnogo toga lijepog, pametnog, dobrog i korisnog.
Nešto takvo, pomalo ružno i pomalo lijepo, a u mnogom pogledu pametno i poticajno, dogodilo se prošle nedjelje navečer u Lisinskom. Riječ je o akciji pod nazivom 55+ koju je dugo pripremao, a još je nije završio, umjetnički kolektiv Montažstroj pod vodstvom lucidnog, socijalno osjetljivog, a društveno silno angažiranog Boruta Šeparovića. Ne može se reći da ta aktivistička predstava nije imala publiciteta, dobrim dijelom i zbog velikog zalaganja samog Montažstroja i njihove vještine na području javne komunikacije. Ali, nijedan redak nije suvišan kada je posvećen takvim projektima.
Ništa slično nije se nikada prije dogodilo u velikoj zagrebačkoj koncertnoj dvorani. Koliko smo mogli, o tome smo vas već obavještavali na našim kulturnim stranicama. Dakle, premalo za pedesetak jednominutnih priča koje nam je s pozornice Lisinskog ispričalo pedesetak ljudi od 55 godina naviše.
Odgovorni smo za tuđe živote
Svatko od njih pričao je o svom životu i o nekom ključnom trenutku koji mu je obilježio život. Bilo je tu priča koje su se ticale samo onoga koji ju je proživio premda smo svi mi u publici, samim tim što smo je čuli bili uvučeni u svaku od tih sudbina. Ali, neke su priče zaslužile da ih se na što više mjesta i u što više prilika ponavlja zato što to nisu priče samo o pojedinačnim sudbinama i karakterima. To su priče nad kojima bi se moglo i moralo zamisliti čitavo društvo. To su priče koje nam pomažu da postanemo svjesni kako svatko od nas, bez iznimke, svakom svojom mišlju i riječju, gestom i postupkom, sudjeluje u oblikovanju onoga što nazivamo mentalitetom, ozračjem i prevladavajućom klimom neke sredine i nekog vremena.
O tom ozračju, o toj prevladavajućoj atmosferi u nekom društvu, pogotovo u manjim lokalnim zajednicama, a osobito u posebnim okolnostima koje kod nas nikako da prestanu, nerijetko ovise i životi pojedinaca i način na koji će ih oni proživjeti.
Akciju treba nastaviti u Saboru
Prepričat ću dvije naročito znakovite priče. I jednu i drugu ispričale su žene. Prva se prisjetila svog davnog sastanka u Maksimiru s mladićem kojeg je jako voljela, a koji je pred njom obeshrabreno i nemoćno, kroz uzdah, rekao: “Ah, kad bi moji samo znali...”. “Što to kad bi tvoji znali? Da sam starija osam godina od tebe ili da sam pravoslavka?”, odbrusila mu je očito ponosna djevojka i žena i, zgađena mladićevim kukavičlukom, okrenula mu leđa te ga napustila. A svoju je priču završila poantom: ostala sam sama, nikada se nisam udala i nemam djece.
Drugu je priču ispričala žena iz Pakraca. Hrvatica. Bio je rat, a njena je kuća bila blizu bojišnice. Branili su ih hrvatski specijalci koji su zauzimali prazne kuće iz kojih su bili otišli Srbi. Kada je na nekoliko dana morala i sama otići iz svoje kuće, žena je, kao znak našim dečkima, braniteljima, specijalcima, u svojoj kući na najvidljivijem mjestu preko velikog stoga prostrla veliku hrvatsku zastavu. Kada se vratila, dočekala su je širom otvorena, nogom izbijena vrata i potpuno opelješena kuća. Nadam se da će vam završetak priče izbiti zrak iz pluća, kao što je i meni kad sam je slušao u Lisinskom: “Odnijeli su ama baš sve. Osim zastave.”
Zamislili ste se? Dobrodošli u projekt 55+. Akciju svakako treba nastaviti, recimo u Saboru. A dok se i to ne desi, ovi vrlo stvarni ljudi sa svojim pričama, ponosom, sramom i sumnjama, nakon Lisinskog i Pule svoj za sada posljednji nastup imat će u ponedjeljak, 1. listopada, u 20 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci.
