Ne znam tko mi je kupio stan, izjavio je Claudio Scajola, bivši ministar u vladi Silvija Berlusconija, što je nasmijalo, a zatim i razljutilo cijelu Italiju. Nakon te izjave Scajola je podnio ostavku kako bi se, rekao je, branio od optužbi bez zaštite ministarskog položaja. Za stan od 180 kvadrata s pogledom na rimski Kolosej platio je 2010. godine samo 600 tisuća eura.
Netko je morao platiti razliku u cijeni. Bilo je malo vjerojatno i ono što je Scajola poslije izjavio – kako je mislio da je to prava cijena stana. U vrijeme te kupoprodaje stana Claudio Scajola bio je ministrom ekonomskog razvitka. U financijskoj istrazi otkriveno je da je razliku u cijeni stana sa 80 čekova u ukupnoj vrijednosti od 900 tisuća eura platio rimski građevinski poduzetnik Diego Anemone, koji je od Berlusconijeve vlade dobio natječaj za gradnju objekata u kojima se na Sardiniji trebao održati sastanak na vrhu G8.
Poduzetnik Anemone je u zatvoru, ali bi mu se mogao pridružiti i Scajola jer je otkriveno da je dobivao i mito od tvrtke Finmeccanica (prije dva dana zatvoren je menadžer te tvrtke Paolo Pozzessere) za poslove u Brazilu.
Claudio Scajola je bio i ministrom unutarnjih poslova (od 2001. do 2002.) također u vladi Silvija Berlusconija te je i tu morao podnijeti ostavku, ali zbog neprikladne izjave. Naime 2002. godine pripadnici ekstremne ljevice u Bologni su ubili savjetnika u ministarstvu rada profesora Marca Biagija, kojem nije bila dodijeljena policijska zaštita premda je dobivao prijeteća pisma.
Scajola je u nevezanom razgovoru (sadržaj kojeg je doznao i objavio Corriere della Sera 30. lipnja 2002.) izjavio kako je Biagi dosađivao svojim zahtjevima. Zbog te izjave Scajola je morao 4. srpnja 2002. podnijeti ostavku na položaj ministra policije.
Podsjetimo i na slučaj u poštenoj Njemačkoj u kojoj je predsjednik Christian Wulff morao podnijeti ostavku nakon što je tužiteljstvo u Hannoveru pokrenulo istragu protiv njega zbog iskorištavanja položaja dok je još bio guvernerom regije Donje Saske. Wulff je, kao guverner, dobio kredit od 500 tisuća eura s povoljnom kamatom od 4%. Nije ništa ukrao niti mu je nešto darovano. Dobio je samo kredit pod nešto povoljnijim uvjetima. Morao je podnijeti ostavku.
Silvio Berlusconi, koji u školskim udžbenicima može biti primjerom za tumačenje kako nastaje sukob interesa, bez imalo srama i razmišljanja izjavio je kako on ne utječe na odluke vlade kojom predsjeda kad ona razmatra neka pitanja koja bi se mogla ticati i njegove TV tvrtke jer u tom trenutku izađe iz dvorane u kojoj se sjednica održava.
Toj, kao i izjavi Scajole da ne zna tko mu je doplatio do pune cijene stana koji je kupio, kao vrijeđanje ljudske inteligencije možda bi se mogla pridodati i izjava jednog ministra da nije u sukobu interesa jer svome bivšem poslodavcu plaća najam stana.
U hrvatskom Zakonu o sprečavanju sukoba interesa stoji kako on postoji i kada „privatni interes dužnosnika može utjecati na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti\". Zakonodavac drži da i sama „mogućnost\" utjecaja na nepristranost dužnosnika već predstavlja sukob interesa.
Ne postavlja se pitanje je li ili hoće neki dužnosnik uzvratiti uslugu nekom prijatelju (ili iznajmljivaču stanova), već sama činjenica da se neki dužnosnik nalazi u položaju da može utjecati na neke odluke koje bi išle u prilog, na primjer, tvrtki u vlasništvu člana obitelji ili bivšeg poslodavca, stvara sukob interesa.
Kada hrvatska Vlada bude donosila odluke vezane za, na primjer, izdavačku djelatnost, novinarstvo, pa i prisluškivanja, hoće li ministar koji živi u stanu, bez obzira na to što plaća najam, medijskog magnata izaći iz dvorane u kojoj zasjeda Vlada? Ako bude iznosio neko mišljenje o tim temama, hoće li svi u Vladi i šire misliti da je ono nepristrano i za opće društveno dobro ili će barem malo sumnjati u postojanje sukoba interesa.
Kada netko uđe u politiku, onda bi trebao razmisliti mogu li se neki odnosi u kojima se dotad nalazi povezati sa sukobom interesa. A, nakon što mu se spočitnuo sukob interesa, ne bi trebao govoriti da ne zna tko mu je kupio stan.
