Pola šest poslijepodne je neobično doba dana. Isklizne lako, u raskoraku između dana i večeri, ono bitno već se dogodilo ili se tek čeka, smiraj u kojem ćemo sumirati protekli dan, opustiti se, napraviti nešto za sebe jednom kad se sve utiša.
Međutim, oko tih neuhvatljivih pola šest ljudi jure s posla, u kućama je kaotično i glasno, otvaraju se vrata, zvecka se posuđem, javlja na telefon, prepričavaju se dnevni događaji, a često je u pozadini upaljen televizor, kao zvučna podloga koja donosi malo prividne intimnosti kad ponestane tema za razgovor. Najčešće, u to doba televizija se ne gleda ozbiljno i ciljano, za one koji su doma, vrhunac dnevnog programa – sapunice, kao i njihove reprize – već su prošle, a sada nas trebaju anestezirati bezopasne mozaik-emisije. One u kojima se priča o ekstremnim sportovima, čiuvavama koje vas mogu izliječiti, dok se u drugom dijelu studija bacaju palačinke u zrak, baš za mozaik-emisije. Ako nije to, onda je u pitanju neki „talk show“, po sadržaju sličan, zgodan i često banalan, s istim anestezirajućim djelovanjem, dobrohotnim odmakom od pljački, zlostavljanja djece i visoke politike, koja u ozbiljnoj programskoj shemi dolazi na TV ekrane poslije 20 sati.
Dobre stvari u pola šest
Osim ako se takav talk show ne zove „Osmi kat“ Daniele Trbović, koji radi zajedno sa svojim uredničkom ekipom. Onda se mogu dogoditi još neobičnije stvari za pola šest predvečer, i taj bezazleni dio dana može izgledati potpuno drugačije.
Doma i nemamo običaj imati upaljen televizor u to vrijeme, da, plaćamo pretplatu, pa si uzimam za pravo reći da se na programu i nema bog zna što vidjeti, osim u rijetkim prilikama i kad ne očekujete.
Tako je bilo i tog popodneva 7. veljače kada je počeo „Osmi kat“, i kada smo, čuvši prvih nekoliko rečenica prvoga gosta, ostali sjediti zakucani ispred ekrana i poslali djecu u njihovu sobu, da bismo je mogli odgledati. Jer, bila je prije svega strašna, zanimljiva, ozbiljna i dobro pripremljena emisija, pravo istraživačko novinarstvo, sa stvarnim ljudima koji svjedoče nevjerojatna iskustva, argumentirano, podastirući podatke, bez zamućenih lica i izmijenjena glasa, dok ih Daniela nenametljivo usmjerava u potresnim pričama, a ponekad i smiješnim. Ona to zna izvući iz ljudi, bez patetike, pa čak i duhovito.
Emisija se zvala „Crkva i moral“. Prvi gost koji je došao pod svojim pravim imenom i prezimenom razotkrivajući se do kraja, obrazovan, pametan mladi čovjek, govorio je o iskustvu sa svojim župnikom koji ga je u dobi od dvanaest godina pozivao na duhovne razgovore koji su se, na kraju, vodili samo o seksu, u kojima je zahtijevao od dječaka detalje tipa, u kakvu žličicu nakon masturbacije stane njegova sperma, malu ili veliku, za vrijeme ispovijedi držao jednu ruku u svojim hlačama, a drugu preko dječakova spolovila, naravno, sve gadosti su trebale ostati tajna, i ostale su, dok mladić nije smogao dovoljno hrabrosti da kaže što se dogodilo. Pa čak i tada, 24-godišnjaku, roditelji, pomalo zaprepašteni, rekli su kako župnik ipak nije penetrirao i da je moglo biti puno gore.
Ali, mladić kojem je duhovnost ostala na prvom mjestu, pitao se, što je s novom generacijom koju danas župnik odgaja u sjemeništu kao duhovni vođa, župnik, koji je u međuvremenu dobio životnu nagradu za duhovni preporod svoje župe. A one koji će na ovo odmah pljunuti kao bezočan napad na Katoličku crkvu u Hrvata molim za kratki misaoni eksperiment koji neće uzeti puno vremena. Stavite svoje dijete na mjesto tog dječaka. Hvala.
Drugi je gost bio čovjek čija je firma otišla u stečaj, kada je morao otpustiti 18 ljudi, čiji su životi upropašteni nakon što je prije nekoliko godina odradio građevinski posao za Katoličku crkvu i biskupa Srakića, koja mu i dandanas duguje više od dva milijuna kuna. Njegovo zdravlje je narušeno, sudski postupak je u tijeku. Možda se ove godine okonča uzimajući u obzir činjenicu da Crkvi jedinoj nije skresan proračun, za razliku od prosvjete, kulture i svih ostalih, i iznosi 245 milijuna kuna. Pa biskupe, što su dva milijunčića?!
Cinkala ga časna
Treći, najživopisniji lik bio je vjeroučitelj, diplomirani teolog kojeg su djeca obožavala, a zanimljivo, njihovoj seksualnosti pristupao je na potpuno drugi način. Nije ih uopće dirao, nego u školski program uveo tjedan seksualnosti, lijepo i transparentno, tjedan bez školskog zvona, tjedan islama, otvorenih vrata, jer je blisko kršćanskim temeljima, vjerovao da je sve to izraz Božje ljubavi i, naravno, dobio otkaz. Cinkala ga časna. Trenutačno je nezaposlen.
Posljednja je gošća bila žena koja je odlučila napisati knjigu o svojoj 14-godišnjoj (i fizičkoj) ljubavi sa svećenikom, za kojeg je, onako usput, pisala propovijedi jer je ustanovila da su njegove prazne i dosadne.
Možda da se tu zaustavim, vjerujem da ste već dobili predodžbu o toj emisiji. Ona ne spada u informativni program, ne pretendira baviti se politikom, zaštitom ljudskih prava, ne ide u prime timu, pa ipak, daje nam sve to, na kvalitetan način, više nego bilo koja emisija na HRT-u. Govori o ljudskim pravima, zadire osobnim pričama duboko u politiku i pokazuje kako izgleda istraživačko novinarstvo jednoga tima, na čelu s pametnom i suosjećajnom voditeljicom.
Kad se dan utiša, izvaljeni pred televizorom, možete si priuštiti još jedan napor u razmišljanju, tada vam se, u ozbiljnom terminu nudi Petar Vlahov i „In medias res“. Možete na primjer saznati što Neda Ukraden i Halid Bešlić misle o zabavljanju mladih u regiji, detalje o privatnom životu Mirjane Pukanić ili Whitney Houston, a kad se odluči baviti politikom, bivši novinar mozaik-emisija svaki put demonstrira svoje osnovno nepoznavanje materije i povijesti, a ako ga slučajno gosti upozore na to, ne vidjevši u čemu griješi, jasno nam daje do znanja kako je informacije skinuo s Wikipedije.
I tako, čudno je to s tim vremenom, jer ponekad smještanje nekog sadržaja u ozbiljno ili neozbiljno vrijeme, treba nam reći nešto i o sadržaju. Ali Danielin „Osmi kat“ uporno prerasta okvire svog žanra, i temama i načinom kojim se njima bavi, dok se „In medias res“ nehajno razbacuje dodijeljenim ozbiljnim terminom, koji je u toj emisiji svakako najozbiljnija stvar. A osobno, nikad nisam shvaćala poslovicu: „Sve u svoje vrijeme“, najbolje stvari uvijek se događaju u nedoba.
