Najtužnija je zajednica koja počne gubiti svoje simbole. Obuzima je osjećaj da je nigdje, da više ne pripada sebi samoj. Događalo se to sa Zagrebom i Dinamom. Sportski klubovi mogu biti poput svetišta i tvrđava koji određuju identitet grada. Ne govori se i ne piše o njima ratničkim i sakralnim jezikom tek tako. Igra i klubovi kao metafore svete bitke za opstanak zajednice vraćaju ljude iskonskim nagonima i strastima u kojima se vapi za pobjedom nad protivnikom koji ih ugrožava, za plijenom, pri čemu je važno poistovjećivanje s herojima trijumfa. Dinamo je u socijalizmu bio taj simbol hrvatskoga ratništva, uz Crkvu jedan od rijetkih medija preko kojega se moglo izražavati ugroženo hrvatstvo.
Na malo drukčiji način, ulaskom u Ligu prvaka, obnovilo se to nacionalno poslanje. Volim gledati Messija i Ronalda, ali što će mi Messi i Ronaldo ako nemam svoje junake koji se s njima mogu mjeriti i natjecati? Što će mi Barcelona i Madrid, Manchester i London, Milano i Rim ako u njihovu društvu nema Zagreba i Splita!? Što će mi Liga prvaka ako u njoj klub za koji ću navijati nije klub moje nacionalne duše i srca nego sam ga izabrao po nekim slučajnim simpatijama!? Što će mi tolike utakmice na televizijama ako ću u njima hladno uživati gledajući majstorije igrača stranih klubova i ako neću biti na rubu infarkta zbog genijalnoga gola ili genijalnoga promašaja nekog Dinamova ili Hajdukova igrača!?
Sada, na jesen, mi gledatelji nećemo biti onaj marginalni navijački višak za koji je posve nevažno kojem se stranom klubu priklanja – bit ćemo, kao i Dinamovi igrači, europski takmaci. Nećemo samo gledati koji je hrvatski igrač uključen u sastav nekog europskog kluba, gdje nastavlja višestoljetnu tradiciju hrvatskih ratnika koji su se borili za strane interese. Istina, ova je patetika već zastarjela, jer je takoreći svaki europski klub prošaran igračima sa svih kontinenata. Ali i kad klubovi imaju vrlo malo domaćih igrača ili ih uopće nemaju, navijači se ne odriču svoga klupskog i gradskog patriotizma. A i igrači se lako i strasno srode sa sredinom u kojoj igraju.
U tome Zagreb nimalo ne zaostaje za europskim klubovima. Kad je 1982. Dinamo na čelu s Ćirom Blažević osvojio prvenstvo, bio je to nacionalni trijumf u jugoslavenskom okruženju koje je to vrlo teško podnosilo. Sadašnji Dinamov uspjeh pokazuje da nismo samo kolonija u koju su nas pretvorili europski profiteri, da se s pouzdanjem u vlastite vrijednosti možemo nositi s europskom elitom. Zbog toga, naravno, ne treba mijenjati stajališta o Mamićevim primitivnim i divljačkim ispadima, ali se samo od sebe nameće pitanje – je li itko u ovako bijednim nogometnim uvjetima u Hrvatskoj osim Mamića mogao postići ovakav uspjeh!? Stoga ne bi bilo loše da taj očito iznimno sposoban čovjek svojim pothvatima podari i stil u ponašanju kakav ti pothvati zaslužuju. Istina, ne treba zanemariti ni pitanje koje nameću činjenice – je li u Hrvatskoj moguće postići bilo kakav uspjeh ako u sjemenu iz kojega je taj uspjeh iznikao nema pokoje zrno ludila!?
Kako god bilo, usudio bih se reći da je nacionalni život u Hrvatskoj ovim Dinamovim uspjehom dobio na kakvoći. Kad na jesen mi koji tako puno sjedimo ispred malih ekrana budemo planirali svoje tjedne i večeri, tim će nam planovima upravljati sudjelovanje hrvatskoga kluba u najvećem klupskom ogledu u Europi. Možda ćemo napokon u te planove početi umetati i Dinamove utakmice u hrvatskom prvenstvu, možda se, dakle, posve obnove i sadržaj i simbolika jednoga kluba bez kojega je nemoguće ispričati ne samo noviju hrvatsku nogometnu, sportsku nego i političku povijest. Svojedobno su Dinamove utakmice bile u obiteljskim programima mnogih Zagrepčana, to se vrijeme može vratiti samo ako i navijači i Dinamo krenu istim putem i na njemu se susretnu. U tom slučaju je suvišna ona navijačka – volim te, mama, ali ne više od Dinama. Jer i mama može biti na utakmici.
Nije li se ovo \"rodoljubno zanovijetalo\" iz petnih žila trudilo da se klubu NE VRATI ime Dinamo? Ne svršava li to on sada samo nad spomenom tog imena? Ja znam da nad svim tim tek bljujem.