Proslavom blagdana Svih svetih počašćuju se oni nepoznati ljudi koji su živjeli životom skrivenosti, samozatajnosti, malenosti i istinskog predanja u Božju volju. Njihova su imena manje-više prekrivena patinom vremena. Njihova životna ostvarenja poznata su ili manjem broju ljudi ili su, pak, zbog vremena koje ih je ostavilo tamo gdje je prekinuta nit njihova života zaboravljeni.
Ipak, svetkovina Svih svetih želi reći jednu veliku istinu: ako smo gdjekojeg pokraj sebe kadri ne vidjeti i ne otkriti ljudsku veličinu, pa je i zaboraviti Bog to ne može učiniti. Bogu je svetost nemoguće ne primijetiti, jer je svetost poput dobro ugođene strune, koja zatitra na istim visinama pa se zvukovi spajaju u jedan i traju. Traju vječno i vječnost u njima traje. Svetost je jedna.
Uvijek se ponavlja i obnavlja te pojavljuje na razne načine, ima nebrojena lica, neiscrpive mogućnosti svetost je poput nepresušna izvora. Svetost je trajni sklad, simfonija koja u cjelinu sastavlja kakofoniju stvarnosti i života.
Svetost se probija kroz običnost svakodnevna života. Ona ne traži posebnu priliku, nije joj važan publicitet, ne ostvaruje se po narudžbi već nastaje dinamikom unutarnje slobode za istinu i dobro, za svijet kakav Bog stvara u onima koji mu se otvaraju u slobodi. Svetost je zato u isti mah izazovna, ali i pitoma i krotka. Ona postavlja u pitanje naše samozavaravanje i opijenost samima sobom te nas poziva dalje u srce života.
Ona je upravo tu i opredijeljenost je za sada. I nije uljuljkivanje u lagodi, već je, naprotiv, odlučna i smjela upravo u težinama. Ipak, svetost nije štura, beživotna i bezlična, tegobna i zastrašujuća. Baš suprotno. Svetost je sloboda. Ne, nisu sveci bili bezgrešni. Ali s grešnošću se nisu mirili. Sveci su se usidrili u srce života i baš su zato postali uzori života.
Među tim svecima pogledom sjećanja prepoznajemo i lica svojih pokojnika. Zagledavamo se u značaje naših očeva i majki, djedova i baka, naših prijatelja, rodbine i znanaca. I palimo svijeće. I tiho se molimo. I poneka nam suza kapne na lice, sjetni smo... i skloni smo više no inače povjerovati da se isplati biti čovjek biti dobar čovjek. Jer dobrima je Dobrota nagrada.
