Tekst natječaja za drugi krug privatizacije brodogradilišta neće se bitno razlikovati od prvoga, ustvrdio je potpredsjednik Vlade Damir Polančec u petak u Bruxellesu, nakon razgovora s predstavnicima Europske komisije. I nema govora o tome da bi državni proračun na sebe preuzeo sva državna jamstva, kako su to zahtijevali ponuđači u prvome krugu, nego i dalje do najviše 60 posto njihova iznosa.
Neslužbeno se čuje da bi se kupcima teret preustroja olakšao tako što bi im se prepustilo pomorsko dobro na kojemu su škverovi sagrađeni. A ukupan trošak preustroja Polančec procjenjuje na “svakako manje” od spominjane dvije i pol milijarde eura.
Hajde, recimo, neka iznosi dvije milijarde. Građani će, dakle, platiti 1,2 milijarde, darovati pomorsko dobro te na kraju ubrati ukupno pet kuna – po kunu za svaki škver. Nekako previše podsjeća na privatizaciju banaka, gdje smo iz vlastitih džepova također namirili novac koji su “majstori” izvukli na svoje račune, pa smo ih potom jeftino prepustili strancima.
Kad je o bankama riječ, činjenica je da su strani vlasnici zaista podignuli razinu usluga – ne treba sve suditi prema trenutačnim teškoćama – ali pitanje je što bi učinili novi vlasnici škverova nakon što se jeftino domognu pomorskoga dobra. Bi li im na umu bilo tehnološko osuvremenjivanje brodogradnje kao gospodarskoga zamašnjaka, skrb za životni standard tisuća radnika i njihovih obitelji...?
Ako je brodogradnja grana u kojoj smo po znanju – tehnološkome ako već ne trgovačkome – među vodećima u svijetu, ako je njezin razvoj hrvatski strateški gospodarski interes, nije li onda glupo pokloniti nekome i 1,2 milijarde eura i pomorsko dobro da bi se za to dobilo pet kuna i lijepa obećanja? Nije li mnogo razumnije dodati još 800 milijuna, pa da država preustroji brodogradilišta i potom ih bez žurbe privatizira kada ocijeni da može postići najpovoljniju cijenu i dobiti najkvalitetnije ulagače?
– Ali privatizaciju zahtijeva Bruxelles! – tvrde u Vladi. Činjenica je da je sadašnja europska povjerenica za tržišno natjecanje Neelie Kroes – koja to najkasnije od Nove godine više neće biti – izrazito liberalno nastrojena. No, njezin je glasnogovornik Jonathan Todd na izravno Večernjakovo pitanje još proljetos ustvrdio da je EK “neutralan glede vlasništva” te da mu je jedino važno da se brodogradilišta protuzakonito ne hrane novcem poreznih obveznika, čime ih se dovodi u nepravedno povoljniji položaj na tržištu. Jednokratno ulaganje države u preustroj europsko zakonodavstvo, međutim, dopušta.
– Ali brodogradilišta nisu zlatna koka – podsjeća Polančec. Zaista, danas su ona rupa bez dna. No, ako ih se ispravno preustroji i oslobodi korupcije, mogla bi i donositi novac, i poslužiti kao tehnološki inkubator.
– Ali stanje državnoga proračuna je takvo da ne može podnijeti nova ulaganja! – upozorava Polančec. Pa ćemo zbog uštede od 800 milijuna pokloniti 1,2 milijarde i pomorsko dobro pride.
Svakoj je vladi teško otpuštati radnike, to ne donosi glasove na izborima. No, trošak njihova zbrinjavanja ionako mora preuzeti na sebe, bilo da ih otpusti ona, bilo novi vlasnik. A da se preustroj posrnulih industrijskih sektora već srednjoročno isplati, pokazuje niz zemalja članica EU koje su preustrojile pa privatizirale svoju čeličnu industriju te ona danas donosi novac i dioničarima, i državi, i radnicima. Tamo gdje se država odbila umiješati, poput Belgije, uz propale čelične divove trunu gradovi puni stanovnika na društvenoj skrbi.
A je li brodogradnja hrvatski strateški interes? Ne znamo, Vlada – upozoravaju na to prošloga tjedna objavljeni EK-ov godišnji Izvještaj o napretku Hrvatske i Strategija proširenja EU – nema ni srednjoročnu gospodarsku strategiju.
