Plamičak u mraku. Ne plamen. To može biti i požar koji je započeo udarom groma. Ili granate. Podsjeća na revolucije. Ne baklja, ne buktinja u ruci s kojom se može trčati da se u bijesu potpali nečije žito ili nečija kuća. Ne zublja kojom se može mahati i pri tom urlikati. I plamen i baklja oduvijek su omiljeni naslovi revolucionarnih časopisa. A revolucionari nikada baš nisu bili previše obazrivi s vatrom. Niti štedljivi. A ni bakljade svijet ne pamti po dobru.
Dakle, niti plamen, niti zublju, nego baš plamičak svijeće najprikladnije je upaliti u sjećanje na sve ono i na sve one na koje mislimo kada kažemo – Vukovar. Večer je u kojoj se po Hrvatskoj pale svijeće za taj Grad i njegove mrtve.
U Zagrebu je večer hladna i pokrivena gustom maglom koja pojačava simboliku tih tisuća plamičaka. Svaki ima svoje značenje, misli i osjećaje onoga koji ga je upalio.
Ali, općenito, uz svijeće se ne viče. Uz svijeće se uglavnom razmišlja ili moli. Ili samo šuti. Uz svijeće se bude sjetan i raznježen, ponekad zaljubljen. I tuga i radost uz svijeću budu sabrane i mirne.
Galamdžije u Vukovaru
Svijeća gori tiho, ustrajno i krhko. Kada je se iznese u noć, sa svijećom se hoda polako i u tišini, jer njezin plamičak treba obraniti i od najmanjeg daška vjetra. Najljepši joj je zaklon ljudski dlan obavijen oko tog malog otoka svjetla. Oni koji su u stanju išta vidjeti u svjetlu svijeća i osluhnuti misli onih koji su ih preksinoć palili, jučer su bili barem malo ponizniji i šutljiviji, a ne galamdžije. Ništa doli prezir zaslužit će i ove godine oni koji su na jučerašnji dan u Vukovar otišli uzvikivati parole i nad grobovima govoriti o vječnoj Hrvatskoj. Jedino što je na Ovčari vječno je smrt onih koji tamo leže.
Tu smrt neki zovu i život vječni i takav život u njihovoj je vjeri također vječan. Ali sve drugo su najobičnije laži. Neke dobronamjerne, koje služe utjesi, a neke najpodlije moguće, izgovorene u kampanjama koje nimalo ne haju hoće li zbog njih u budućnosti s ove ili one strane Dunava biti iskopana, napunjena i zatrpana neka nova Ovčara.
Na sve to mislim zbog večeri u kojoj pišem i zbog knjige koju sam upravo pročitao i koju smatram silno važnom i vrijednom. I prikladnom da se o njoj govori i da je se preporuči upravo na ovaj dan. To je knjiga Milana Gavrovića s naslovom “Čovjek iz Krležine mape” i podnaslovom “Život i smrt dr. Đure Vranešića”. Neću vam je prepričavati jer time bih učinio ono što novine i inače čine i što su ovoj knjizi već i učinile prenoseći njene fragmente pod senzacionalističkim naslovima koji tvrde da se pod njima nalazi sva, čitava i jedina istina o nekoj pojavi, temi ili, kao u ovom slučaju, o nekom čovjeku. Utoliko bolje ako je taj čovjek mrtav pa neće protusloviti.
Gavrovićeva knjiga, zapravo, uopće nije o jednom čovjeku, nego o mnogim ljudima čiji su se putevi isprepleli na razne načine. Neke je povezao puki slučaj, ali takvih je u ovoj knjizi najmanje. Neki su dijelili iste ideje i opredjeljenja čitav život, neki tek nakratko, u pojedinoj epizodi. Jedni su drugima spašavali glavu u jednom režimu, kao dr. Vranešić Miroslavu Krleži u NDH, uspješno, i kao Miroslav Krleža dr. Vranešiću u prvoj godini Nove Jugoslavije, neuspješno. Nadalje, to je knjiga sa snažnom autobiografskom notom o prijateljstvu autora i dr. Vranešića mlađeg, Đurinog sina Krešimira, koji je Krleži bio gotovo posinak, a pod kraj života velikog književnika i njegov osobni liječnik.
Knjiga pokušava i u izvjesnoj mjeri, koliko je to bilo kojoj knjizi moguće, uspijeva odgonetnuti i neke velike tajne. Jedna je pitanje zašto je i zbog čijeg interesa dr. Đuro Vranešić nakon završetka rata bio suđen, oslobođen, pa opet suđen i osuđivan sve dok nije izrečena i onda 13. siječnja 1946. izvršena kazna kakva je nekomu trebala – smrtna. I to takvom brzinom kakva je bila neuobičajena čak i za to vrijeme kada su se zamasi oštrice velikog kosca nad ovim prostorima jedva počeli usporavati.
U drugu je tajnu bilo teže proniknuti, valjda zato što onih koji su je učinili tajnom još uvijek ima podosta među živima. To je tajna Krležine ostavštine, odnosno tko je po njoj kopao, tko je bezobzirno lomio pečate i obijao sefove protivno posljednjoj piščevoj želji i oporuci kojom je upravo dr. Krešimir Vranešić imenovan njenim izvršiteljem i univerzalnim Krležinim nasljednikom.
Postupio bih protivno duhu i svrsi ove knjige kada bih sada ovdje zlurado izvlačio pojedinačna imena živih ljudi koji se unutra spominju i koji bi se mogli zbog nje crvenjeti, kada bi uopće imali obraz, a da ga nemaju već su mnogo puta dokazali i u drugim prigodama. Hulja je obično uvijek hulja. Eto, vidite kako se riječi lako uspaljuju i kako je svaki novinar uvijek u napasti da u ruke zgrabi baklju i na nekoga je baci.
Samo jedna istina
Ali, ova je knjiga pisana onako kako gori svijeća, ustrajno, tiho i krhko, kao što su krhka sva naša saznanja usred magluština naših daljnjih i bližih lažljivih i varljivih povijesti. Upravo o toj lažljivosti i varljivosti govori ova knjiga koja je, uostalom, objavljena u biblioteci Novog libera koja već u svom imenu sadrži bitnu napomenu i uputu svim čitateljima: Sa zrnom soli. Novine su prečesto baklja, pa bezobzirno oko sebe pale i žare i s vatrom ne postupaju obazrivo ni onda kad imaju najbolje namjere. Ova je knjiga svijeća na grobu dr. Đure Vranešića, koja vam nipošto neće tvrditi da u svojim koricama sadrži jednu, jedinu i konačnu istinu o životu i smrti tog prema svemu iznesenom sasvim iznimnog čovjeka. Štoviše, donijet će vam čak dva pogovora, jedan recenzentski Stanka Lasića, a drugi urednički Slavka Goldsteina, koji vas upućuju na razmišljanja drugačija od onih autorovih. Recimo o Titu. Knjige takve i moraju biti. Mudrost jezika nije slučajno odredila da se čovjeka traži svijećom, a ne bakljom. Bio on živ ili mrtav.
Večernji list je na najboljem putu da postane loša inačica Jutarnjeg.