Sukobi koji već desetak dana traju između Izraela i Pojasa Gaze samo su nastavak spirale nasilja i smrti koja se na tom području odvija već godinama.
A nema dva naroda koji su, poput Palestinaca i Židova, istodobno toliko slični i toliko različiti.
Naime, prije nekoliko godina dokazano je istraživanjima u SAD-u da su Palestinci i Židovi genetski vrlo bliski narodi sa zajedničkim precima. Ujedno, tu je i sličnost prema obrazovanju. Dok je za izraelske Židove poznato da je riječ o vrlo obrazovanom narodu, malo je poznato da i Palestinci imaju sličan odnos prema edukaciji. Među Arapima upravo Palestinci slove za najobrazovanije.
No, koliko god bili slični, još su izraženije njihove različitosti, ponajprije u stilu života. Dok prosječni Židovi žive istim stilom života kakvim žive zapadnjaci, bili oni građani Zagreba, New Yorka ili Tel Aviva, Palestinci su puno zatvoreniji. Prosječna palestinska obitelj patrijarhalna je, žene nemaju previše prava glasa, pogotovo na područjima Pojasa Gaze, na kojemu vlada islamistički Hamas.
Inače, rat koji se vodi između Izraela i Palestine nije vjerski rat, već je njegov cilj isključivo i samo kontrola teritorija. Uostalom, Palestinci nisu samo muslimani, iako čine većinu naroda, uz njih su tu još i palestinski kršćani, kao i Druzi. Kako se Izraelci smatraju potomcima Abrahama i njegova sina Izaka, sina obećanja, kojega su Abraham i Sara dobili kao Božje obećanje potomstva, izraelski zahtjevi za teritorijem i zemljom temelje se na biblijskom obećanju Abrahamu i njegovim potomcima za svetu zemlju te na činjenici da se upravo na području današnje Palestine i Izraela nalazilo židovsko carstvo Izrael kojega je srušilo Rimsko Carstvo.
S druge strane, Palestinci odbacuju ideju da carstvo propalo prije dvije tisuće godina može biti osnova za današnju državu te svojataju teritorij na temelju činjenice da na tom području žive već stoljećima te da ih ima znatno više nego Židova. Ako se poneki Palestinac i upusti u raspravu o biblijskim osnovama palestinske države, uhvatit će se za činjenicu da i Palestinci potječu od Abrahama, od njegova sina prvorođenca Jišmaela.
Kobno odbijanje plana
Kako god bilo, i Palestinci i izraelski Židovi svoju su nacionalnu svijest o području koje je do tada bilo protektorat Britanskog Carstva počeli razvijati tek početkom 20. stoljeća, između dva svjetska rata. Dok je među Židovima u to doba, pogotovo u SAD-u bujao cionizam, počelo je veliko iseljavanje iz SAD-a i zapadne Europe natrag u Palestinu, u kojoj je do tada živjelo samo nekoliko stotina tisuća Židova, većinom koncentriranih u četiri grada – Jerusalemu, Hebronu, Safadu i Tiberiasu. Broj Židova na području tadašnje Palestine počeo je znatnije rasti, a s time su rasla i trvenja između arapskog stanovništva i došljaka.
No nakon Drugog svjetskog rata situacija je postala toliko komplicirana da su Velika Britanija i Francuska predložile novoosnovanom UN-u da prema svom nahođenju pronađe rješenje za izraelsko-palestinsko pitanje i podjelu teritorija.
I London i Pariz potajno su smatrali da UN neće naći izvodljivu soluciju te da će im povjeriti ovaj teritorij na upravljanje bez ikakve kontrole. Pogreška. Ujedinjeni narodi napravili su plan o podjeli zemlje kojim bi neznatno veći dio teritorija išao novoj državi Izrael, a sve to zbog grižnje savjeti koju je svijet imao prema Židovima zbog holokausta, dok bi nešto manji dio teritorija, poglavito na području Pojasa Gaze te na zapadnoj obali rijeke Jordan, pripao Palestincima. Židovi su na ovaj plan pristali, a Palestinci ga odbili. Za cijelo to vrijeme Izraelci su okupljali i obučavali paravojnu organizaciju Haganah, koja je poslije postala temelj izraelske vojske. Petnaestog svibnja 1948., na dan kada su se Britanci, poštujući plan UN-a povukli iz Palestine, a Izrael proglasio svoju državu, izraelska paravojna formacija Haganah krenula je u rat protiv Palestinaca, u kojem je na području Palestine počinjen veliki pokolj nad Palestincima te etničko čišćenje.
U pomoć Palestincima uskočile su dobrovoljačke jedinice pod nazivom „Vojska spasa" koje su stigle iz cijelog arapskog-islamskog svijeta pa čak i s prostora bivše Jugoslavije. Te dobrovoljce podržavali su i financirani Jordan, Egipat, Sirija i Irak. Sukob je trajao godinu dana, a završen je tek kada je Izrael, potpomognut oružjem iz tadašnje Čehoslovačke, stabilizirao stanje na bojištu. No veliki dijelovi Palestine već su bili okupirani. Jordan je zauzeo istočni Jeruzalem i Zapadnu obalu, a Egipat područje danas poznato kao Pojas Gaze. Istodobno, čak 700.000 Palestinaca moralo je izbjeći iz svojih domova.
Foto: Pixsell
Na području države Izrael, koja je u tome trenutku obuhvaćala oko 77 posto područja predratne Palestine, ostalo je samo oko 150.000 Palestinaca. Dobili su izraelsko državljanstvo i pravo glasa, no velik dio ostalih prava bio im je uskraćen. Nisu imali pravo javnog govora, pravo na udruživanje, a na područja naseljena Arapima država Izrael usmjeravala je znatno manje sredstva za razvoj školstva, zdravstva i gospodarstva. Status quo između Izraela i njegovih arapskih susjeda trajao je gotovo dvadeset godina, dok Izraelci, nakon niza diplomatskih sukoba s Egiptom, nisu uzvratili udar. U samo nekoliko sati, 5. lipnja 1967. izraelsko zrakoplovstvo uništilo je na tlu egipatsko i sirijsko ratno zrakoplovstvo, a potom su lansirali kopneni napad. U samo šest dana, arapske su države bile poražene, a Izrael je preoteo Zapadnu obalu od Jordana, Pojas Gaze i Sinajski poluotok od Egipta te Golansku visoravan od Sirije.
Paradoksalno je da su do toga trenutka najveći protivnici države Izrael bili ne Palestinci, Jordanci ili Egipćani, već ortodoksni Židovi koji su tamo živjeli. Naime, oni su smatrali da obećanje iz Tore o povratku na svetu zemlju može izvesti samo Bog, a ne UN, vlada u Tel Avivu ili bilo koji izraelski vojni general, no nakon Šestodnevnog rata promijenili su mišljenje. Smatrali su kako je ovako brzu i žestoku pobjedu moguće ostvariti samo uz Božje vodstvo te da je Država Izrael isključivo samo za njih i upravo ono što je obećano Abrahamu i njegovim potomcima.
Kontrola UN-a na Sinaju
Iako je Izrael sada dobio kontrolu nad palestinskim područjima, nije mu padalo na pamet da ih vrate Palestincima, kako je bilo predviđeno planom UN-a od prije dvadesetak godina. Tvrdili su, baš kao i sada, da na ovim područjima nikada nije ni bila država pozivajući se na palestinsko odbijanje plana te da oni samo "čuvaju teritorij" do konačnog postizanja dogovora. Egipat i Sirija pokušali su 1973. tijekom Jomkipurskog rata promijeniti situaciju na terenu, no bez velika uspjeha. Jedino su ishodili da Sinajski poluotok i Golanska visoravan dođu pod kontrolu UN-a. Iako su poslije, posredovanjem američkog predsjednika Cartera, Izrael i Egipat potpisali sporazum u Camp Davidu i okončali neprijateljstva te vratili cijeli Sinaj Egiptu. Izraelci su odbili potpisati sporazum sa Sirijom, koja je inzistirala na povratu cijele Golanske visoravni, jer su htjeli zadržati Taberijsko jezero, na što Sirija nije pristala.
Najveća koncentracija Palestinaca ostala je na području Pojasa Gaze i Zapadne obale, kojima je prije desetak godina dana svojevrsna autonomija i samouprava, no nikada više Palestinci nisu živjeli kao normalni ljudi. Na sjeveru, na Zapadnoj obali, tim je područjem upravljao Fatah nastao iz PLO-a, dok su na jugoistoku, u Pojasu Gaze, Palestinci svoj glas dali Hamasu, islamističkoj terorističkoj organizaciji koja sada upravlja ovim dijelom palestinskog teritorija vladavinom sile i terora. Pojas Gaze danas je najnapučeniji dio svijeta, a na području veličine otoka Krka živi oko 1,8 milijuna stanovnika. Često su u uvjetima bez struje i vode, bez škola, bez zdravstvenih ustanova.
Velika većina stanovnika Pojasa Gaze ne radi i nikada nije radila. Ako nema infrastrukture ili gospodarstva, Pojas Gaze zato ima oružja. Pod Hamasovom kontrolom na tom je području arsenal od oko 10.000 raketa kojima neprekidno gađa Izrael, a sukobi između toga palestinskog područja i Izraela rasplamsavaju se, s većim ili manjim intenzitetom, svakih nekoliko mjeseci. Izraelci i Palestinci različiti su narodi, ali ne toliko različiti da bi si morali nanositi ovako velike i teške patnje, koje i jedna i druga strana podnose već sedamdesetak godina.
>>Najteži dan za Palestince, gotovo stotinu poginulih
>>Napali Hamas: Vodite jihad iz fotelja i bazena, a ginu vam djeca, za vas se nećemo žrtvovati
ako mogu zidovi da se vrate na zemlji gdje su zivjeli prije 2000 god, zasto ne mogu palestinci koje su israelci progonili u Jordan u Egipat prije 70 god ili prije 35 god ?!