Iz privatizacije ranih 90-ih izniknuli tajkuni, koji su uspjeli preživjeti bankarske, političke i svoje poslovne krize, pokušavaju već dulje vrijeme zamesti tragove svojih početaka. Postali su im veliko opterećenje, izazivaju sumnjičavost i politike, i banaka, i sindikata, i javnosti. Htjeli bi i dalje poslovati, širiti se, a pravila EU i oklonosti koje će donijeti stišću ih sve više oko vrata. Stoga svjedočimo jednom posve novom valu tajkunskog prilagođavanja novim uvjetima.
Odjednom su se uzvrtjeli oko burzi, od kojih su bježali godinama, njihovi projekti postaju složene i nadgledane transakcije i sve to da bi svoje dionice podijelili s drugima. Sada ispada da je jedini Marinko Zadro, hrvatski kralj šećera, čovjek kojega se nije puno niti vidjelo niti čulo, napravio veliko djelo – svoje vlasništvo u šećerani Viro hoće podijeliti i s mirovinskim fondovima, koji baš ne mogu kupovati bilo kakve dionice, a pogotovo ne od Marinka Zadra ako on ne pristane “svući se dokraja”. A on se ponudio, razgolio poslovanje, novčane tijekove, izložio daljnje namjere. Zadro će na taj način prikupiti 126 milijuna kuna, ali će izgubiti 25 posto dionica, što znači da će mu mnogi koji uđu s njim u dioničarstvo (a šećer je jedini hrvatski 100-postotni izvozni proizvod) u svakom trenutku moći zavirivati u poslovanje. Zadro je ipak izračunao da je dobitak veći i od prikupljena novca, Viro postaje tvrtka koja će se vrtjeti na burzi, njome ne može više samovoljno upravljati i muljati sumnjivi tajkun.
Sutra kada se Zadro pojavi u županjskoj sladorani, bit će bitno drukčije dočekan nego prije godinu-dvije, kada radnici nisu htjeli čuti ni za Viro ni za njena vlasnik. I za sve druge akvizicije u regiji bit će referentna njegova nova pozicija, a ne tajkunska prošlost. Slično je napravio i Dragutin Biondić sa svojom malom bankom u Zagrebu. Uveo je nove dioničare kako bi ojačao Centar banku i sada se ponosi činjenicom da ta banka nije samo i isključivo njegova. Kako se malim bankama u Hrvatskoj bliži kraj, jer ne mogu pratiti moćnu konkurenciju bankarskih konglomerata, Biondić će dobro “utopiti” svoju banku jer ona je, eto, postala mulitivlasnička institucija.
Bit će takvih primjera sve više jer će izvornim tajkunskim tvrtkama postati nemoguće napredovati, a time i opstati na tržištu za koje još ne znaju kako će izgledati za samo koju godinu, ali znaju da se neće moći usporediti ni s čime na što su bili naviknuli i radili.
