Od snimki Jupiterova pola, pa navodnog signala iz svemira, planeta Proxime b na kojem bi možda moglo biti vode, pa do dostignuća u kojem su sudjelovali i Hrvati, dozvole za let na Mjesec, redala su se ove godine postignuća kao na traci. Ante Radonić voditelj je Planetarija Tehničkog muzeja “Nikola Tesla” u Zagrebu. Naš poznati astronom neumorni je istraživač svemirskih pojava i dostignuća pa je tako sa zanimanjem pratio sve što se događalo ove godine.
Stigle su snimke Jupiterovih polova s letjelice Junona. Zašto se uopće bavimo Jupiterom?
Nove slike važne su jer nijedna od misija koje su letjele do Jupitera nije mogla snimiti njegove polove. A snimanje Jupiterovih oblaka i nije primarni zadatak letjelice Junona. Ona je ondje kako bi se bolje istražilo Jupiterovo magnetsko polje i uzrok istog, gravitacijskog polja, kakva je struktura Jupitera, ima li on jezgru, pa onda i niz drugih fizikalnih osobina. Vjeruje se, recimo, da on ima čvrstu jezgru od metala, a najveći dio otpada na tekući vodik. To se sve očekuje utvrditi podacima koje će donijeti Junona koja se treba Jupiteru približiti još barem 36 puta, leteći u eliptičnoj orbiti. To je sve ono što ne možete simulirati u laboratoriju. Kakva je meteorologija planeta koji emitira više topline nego što je prima od Sunca.
Govori se i o izvanzemaljskom kontaktu. Kada će s nama netko kontaktirati, ako već nije?
Može se to dogoditi već danas, možda u idućem stoljeću, takvu je procjenu jednostavno nemoguće iznijeti. Vjerojatnost je zapravo vrlo mala. U našoj galaktici postoje milijarde planeta, a veliko je pitanje koliko ih je pogodno za život. Drugo je pitanje kako bi civilizacije na tim planetima eventualno komunicirale. Možda laserima! Ako ne znamo čime komuniciraju, onda ne znamo ni čime hvatati taj signal. Onda je tu i pitanje energije kojom je signal poslan, što ako signal polazi s udaljenosti od deset tisuća svjetlosnih godina, tko raspolaže tolikom energijom. A onda je tu i usklađenost u vremenu, da se baš mi nađemo u pravom trenutku da bismo takav signal uhvatili ako to uopće budemo mogli. S obzirom na vremenski odmak, kada je ta civilizacija živjela? Moglo je to biti i prije milijun godina, što bi značilo da, dok je taj signal stigao do nas, ona je već nestala.
Nedavno je detektiran i nama najbliži planet koji bi mogao imati tekuću vodu na površini.
Sve što znamo jest da on jest tamo i gotovo ništa o tom planetu. Znamo da je minimalna masa tog planeta 1,3 u odnosu na Zemlju, ali ne znamo kolika je ona zapravo. Što ako je ona tri mase Zemlje? Onda to znači da on ima puno veću atmosferu, toliko više atmosfere znači možda efekt staklenika, pakao na površini. Dok ne znamo ništa o atmosferi planeta i njegovoj točnoj masi, ne možemo o njemu znati ništa. Ne znamo ni kako se vrti, a tu opet može biti različit u odnosu na Zemlju ako je stalno okrenut jednom stranom prema svojoj zvijezdi. Također, on kruži oko “crvenog patuljka”, a razvoj planeta oko takvih zvijezda bio je drukčiji od razvoja planeta koji kruže oko zvijezda nalik na Sunce. Ali Proxima b sada je vrlo važan cilj za nove velike teleskope.
Ipak raste optimizam u nadi da će se pronaći planet koji je doista sličan Zemlji.
Ako takvi planeti postoje i nisu predaleko, oni bi mogli biti otkriveni u sljedećih desetak godina. Novi najveći teleskop E-ELT, koji će u promjeru imati 39,3 metra, mogao bi to postići. On bi mogao proraditi za osam do deset godina.
Hoćemo li suborbitalnim letovima za sat vremena letjeti preko Atlantskog oceana na nekom letu nove generacije?
Prisjetimo se prvog putničkog nadzvučnog aviona, zvao se Concorde! I nitko više nije pokušao tako nešto nakon što je on ukinut. Nije bio isplativ, a tako je i sada jer još nemamo uvjeta da se tako preveze dovoljan broj putnika da bi takav let bio isplativ. Napori se kreću prema turističkim suborbitalnim letovima koji su inicijativa privatnih kompanija. A riječ je tek o letu do ruba svemira, ali ne o ulasku u orbitu, te ostajanju u bestežinskom stanju nekoliko minuta i povratku na Zemlju. Zbog istog razloga nema više ni space shuttlea koji je NASA-u toliko opterećivao da je zapostavila mnogo drugih stvari. Ipak, SCRAMjet motori, koji mogu koristiti kisik iz atmosfere i bili bi važni u prvoj fazi leta prema orbiti, mogli bi donijeti promjenu. Ako se obave uspješni letovi u atmosferi, on bi mogao postati komercijalan za deset do 20 godina i donio bi veliki tehnološki pomak, no ne još nužno i puno nižu cijenu.
Kada ćemo opet na Mjesec? Ili ćemo na Mars?
Neki previše žele na Mars, nemaju vremena otići na Mjesec. Logika je da prvo treba na Mjesec. Potrebna je jedna razina tehnološkog razvoja, puno iskustva steći na Mjesecu. Jer, da bi se došlo na Mars, treba stvoriti infrastrukturu da bi se na njemu moglo opstati, što znači da će prije astronauta tamo trebati automatskim putem dostaviti nastambe, agregate, vozila, gorivo. Cijela jedna generacija prošla je otkako smo letjeli na Mjesec. Sada to Amerikancima ne dopušta budžet pa će Kinezi možda biti prvi sljedeći posjetitelji Mjeseca.
I mi sa Synergy Moonom imamo adut za let na Mjesec
To je veliki uspjeh! Bili su toliko originalni i toliko marljivi pa je i njihov entuzijazam nagrađen time što su ih izabrali. Pokazali su kako entuzijasti udruženim snagama mogu pridonijeti razvoju tehnoloških rješenja. Druga je stvar što su mogućnosti da planirano i ostvare male. Neka dođu do Mjeseca i u sljedećem desetljeću, isto je velika stvar. Sjajna će stvar biti ako Synergy Moon doista uspije poslati Rover napravljen u Istri ili Tuzli u vožnju po Mjesecu. Riječ je o jako teškom i kompliciranom pothvatu gdje je konačan uspjeh moguć, ali jako riskantan. Možda će najviše ovisiti o uspješnosti originalne rakete-nosača, sastavljene od brojnih identičnih raketnih modula s inovativnim motorima na tekuće gorivo kalifornijske privatne tvrtke “Interorbital Systems”.
>>Možda i najveće otkriće posljednjih stoljeća: Proxima b - planet sličan Zemlji
Bosna im Tuzlu a hrvatska Istru.