Ako je ikada uopće bilo dvojbi o važnosti digitalnih poslovnih modela, trenutna pandemija je skinula sve krinke. Najviše profitiraju tehnološke kompanije, ali i svi oni koji su se i od prije fokusirali na razvoj digitalnih vještina i znanja. A ostali ubrzano ulažu u digitalna znanja i vještine pokušavajući uhvatiti korak. Podaci o 5 najvećih svjetskih tech kompanija (GAFAM – Google, Amazon, Facebook, Apple, Microsoft) u prvih devet mjeseci 2020. pokazuju u prosjeku dvoznamenkasti rast u odnosu na predkriznu 2019. Tehnološke kompanije su očiti pobjednici ne samo ove krize, već im se ne nazire konkurencija niti u bliskoj budućnosti. A nositelj tog uspjeha su upravo digitalne tehnologije i vještine. Stoga nije niti neočekivano da se na tržištu odvija prava borba za najboljim kadrovima. Taj trend je vidljivi i na našem tržištu jer u ICT sektoru uz porast broja zaposlenih kontinuirano rastu i prosječne plaće. Sa 42 tisuće zaposlenih krajem 2019. očekuje se 55000 zaposlenih u 2025. a prosječna plaća je u 2019. bila 42,4% veća od prosječne isplaćene place na nivou 136.260 poduzetnika. Zahtjevi značajno premašuju ponudu i očekivanje je da će se taj trend još izraženije nastaviti.
Potražnja za najtraženijim tehnologijama poput umjetne inteligencije, strojnog učenja i računalstva u oblacima već godinama raste po godišnjim stopama većim od 30%. Kraj tome trendu se niti ne nazire. ICT industrija je u 2019. U RH ostvarila skoro 42 milijarde kuna prihoda, od čega je oko 25% izvozne komponente i najbrže je rastuća značajnija grana gospodarstva. Međutim, ti uspjesi su još uvijek minorni ne samo u svjetskim, već i u nekim regionalnim okvirima, uspoređujući se čak sa nekim zemljama u relativnoj blizini. One su puno uspješnije i trendovi porasta su značajno veći. Samim time one su u mogućnosti i privući veći broj kvalitetnih ljudi, među ostalima i onih iz Hrvatske.
Što je nama za činiti? Odgovor se sam nameće, trebamo više takvih stručnjaka. Možemo ih dobiti na dva načina, ili ih sami stvoriti ili privući već gotove stručnjake, na isti način kako drugi privlače naše ljude. Jednostavno moramo povećati broj visoko obrazovanih ljudi i u tome smislu pozdravljamo sva olakšanja oko pojednostavljenja procedura za prihvat stranih studenata i stranaca općenito. Međutim to jednostavno nije dovoljno dobro jer ostali povećavaju razmak i moramo ih dostići radikalnijim potezima. Po Eurostat podacima, Hrvatska je napravila značajan pomak u postotku mladih od 30-34 godina. sa završenim tercijarnim obrazovanjem i od 2002. Sa 16,2% narasla smo na 33,1%. Ali kad taj broj postavimo u omjer s EU28 prosjekom od 41,6% onda vidimo koliki je to još veliki zaostatak za ne najboljima, već samo prosjekom EU. Podatak postaje još poražavajući kad saznamo da su nas u tome razdoblju pretekli i Češka, Mađarska, Malta, Portugal, Poljska i Slovačka. Eurostat je objavio i svoje najnovije istraživanje o digitalnoj pismenosti mladih u Europskoj uniji i taj podatak budi nadu jer prema njemu,
Hrvatska se nalazi na čelu ljestvice s čak 97%. Podatak se odnosi na udio mladih, u dobi od 16 do 24 godine, koji imaju najmanje osnovne digitalne vještine. Prosjek EU kreće se oko 80%, a podaci su zasnovani na četiri ključna područja: traženju informacija, komunikaciji, rješavanju problema i korištenju softvera. Pretpostavlja se da pojedinci koji se bave ovim aktivnostima imaju i određene vještine povezane s njima, pa se preko toga procjenjuju ukupne digitalne vještine, odnosno pismenost populacije. Malo otrežnjujuće djeluje DESI Indeks za 2020., koju provodi Europska komisija i koja prati evoluciju digitalne kompetitivnosti članica EU, a koji smješta Hrvatsku na posljednje mjestu s padom s 42 boda u 2017. na samo 35 bodova u 2018.
U narednom razdoblju očekujemo i puno aktivniju ulogu države u privlačenju EU institucija u Hrvatsku. moramo jedino biti svjesni da se takve odluke baziraju na potencijalu i konkretnim dosezima države, a konkurencija je uistinu velika. Hrvatska kao relativni pobjednik u dodjeljivanju EU sredstava za slijedeće financijsko razdoblje mora maksimalno brzo apsorbirati dodijeljena sredstva, a još važnije usmjeriti ih u prava područja. Mora se maksimizirati komponenta koja će ići prema realnoj ekonomiji i razvijanju specifičnih digitalnih znanja i vještina. Obrazovne institucije, ali i sama poduzeća bi trebala što više pozornosti posvetiti kreiranju specijalističkih kolegija i vještina povezanih s potrebama tržišta.
Očito je da je potrebna izvrsna suradnja svih u lancu, države, obrazovnih institucija i samih poduzeća. Izgradnja sustava i procesa koja će obuhvatiti sva tri dionika u procesu je od izuzetne važnosti. Pojedinačni, nesustavni uspjesi neće biti dovoljni u ostvarivanju nacionalnih ciljeva i poboljšanju pozicije Hrvatske u svjetskim, ali niti u okvirima EU
