Big Air nova je disciplina na Zimskim olimpijskim igrama. Organizator je u Pekingu napravio sasvim novo borilište za sport u kojem je cilj napraviti što atraktivnije akrobacije na skijaškoj rampi. To borilište postavljeno je u prostoru stare čeličane čineći tako unikatan distopijski prizor kakav bismo inače vidjeli samo na kakvoj TV seriji. I dok gledatelji o borilištu raspravljaju, sportaši su većinom oduševljeni jer praktično u tenisicama mogu do svojeg natjecanja. Međutim, poruka koju organizator šalje ovim prizorom može se tumačiti ili kao potvrda odustajanja od teških industrija i konačan zavjet prirodi ili pak suprotno – ne, borilišta ćemo postavljati i na ovakvim mjestima, samo ne ondje kamo pripadaju, u čistinu prirode.
Kina je najveći svjetski zagađivač, na nju otpada više od četvrtine svjetskih emisija stakleničkih plinova. Ova je mnogoljudna zemlja na neki način i izvoznik zagađenja jer kroz svoje vanjskopolitičke inicijative financira prljave izvore energije kao što su termoelektrane na ugljen. Zagađivanje kod kuće utječe na kvalitetu zraka, onečišćenje tla, o čemu su statistike postale dramatične još 1997. godine kada je izvještaj o tome objavila Svjetska banka. U tom izvještaju stoji kako je tako veliko zagađivanje posljedica snažnog razvoja Kine koji je krenuo prije nekih 40 godina, što je i logično. Tek jedan posto stanovnika kineskih gradova može sigurno udisati zrak prema standardima Europske unije. Posebno se ističu panični napori da se nekako očisti zrak iznad Pekinga 2008. godine, kada su se održavale Ljetne olimpijske igre. No, 14 godina kasnije, kada se u istom gradu održavaju Zimske olimpijske igre, situacija je, čini se, obrnuta. Svjetski mediji pišu kako je riječ o ugljično neutralnim Olimpijskim igrama i navode kako su to Kinezi postigli u tek 14 godina. Doduše, startna pozicija malo je bolja jer, iako je Kina najveći svjetski zagađivač, ipak nije i najprljavija zemlja, prema Indeksu kvalitete zraka na 14. je mjestu.
Također, pandemija je pomogla smanjenju zagađenja jer je zbog lockdowna korištenje automobila znatno opalo, a mnogo je manje i gledatelja na borilištima gdje će se nekih 3.000 sportaša boriti za medalje u nekoj od 109 sportskih disciplina. Ali, Kinezi su uoči ovih Olimpijskih igara krenuli i u široku obnovu zgrada izgrađenih za potrebe Zimskih olimpijskih igara 2008. godine. Sada se koriste obnovljivi izvori energije, a službena vozila većinom su pogonjena vodikom, prirodnim plinom i električnom energijom. U Pekingu su velikom većinom vozila pogonjena upravo na zadnja dva spomenuta načina. Tri zone glavnog kineskog grada, gdje se održavaju Igre, povezane su brzim vlakom kojim se vrijeme potrebno da se obiđe trasa duga 174 kilometra smanjuje s tri sata na 60 minuta.
I ljetne i zimske Olimpijske igre
Peking, koji je postao prvi grad u kojem su se održavale i zimske i ljetne Olimpijske igre, ima i direktora za održivost. Zove se Liu Xinping i ističe kako su Kinezi prilično uvjereni da će ovo biti prve zaista ugljično neutralne Olimpijske igre. Ali, tu postoji i jedan trik. Očito je da se toliko zagađenje ne bi moglo u 14 godina suzbiti samo materijalnim putem, primjerice, ukidanjem korištenja ugljena na koji otpada dvije trećine kineske potrošnje energije. Kina je najveći svjetski proizvođač ugljena te na nju otpada oko polovice njegove potrošnje. Gradnja novih termoelektrana na ugljen zabranjena je 2016. na dvije godine pa je bio primjetan pad potrošnje tog goriva, ali kada je zabrana istekla, s gradnjom se opet krenulo. I to snažno. Samo 2020. godine Kina je izgradila tri puta više termoelektrana na ugljen od cijelog ostalog svijeta. Zbog pandemije svi smo se malo manje vozili, no dugoročno Kina je dramatično povećala broj motornih vozila, s 27 milijuna 2004. na čak 240 milijuna 2018. godine.
Nije, dakle, riječ ni o tome. Nešto treće je u pitanju, a to je offset, odnosno kompenzacija ugljika. Poništava se ugljik, koji nastaje kao posljedica aktivnosti kao što je proizvodnja, smanjenim emisijama u nekoj drugoj grani. To se postiže primjenom obnovljivih izvora energije, vođenjem brige o energetskoj efikasnosti, korištenjem tehnologija s niskim udjelom ugljika. Ali i trgovanjem emisijama ugljika koje je moguće napraviti i između dvije zemlje. Kina je za ove Olimpijske igre osigurala kompenzaciju koja će biti veća od emisije. I Međunarodni olimpijski odbor to je priznao, pogotovo ističući kako se snažno ulagalo u obnovljive izvore kao dio ukupne strategije za postizanje ugljične neutralnosti do 2060. godine. Procjenjuje se kako će ove Olimpijske igre proizvesti oko 1,3 milijuna tona ugljičnog dioksida, što je gotovo ništa u odnosu na ukupne godišnje kineske emisije koje su oko 11 milijardi tona. Ali MOO će ipak uspješne kineske napore koristiti za reklamu, za dokaz da je moguće odgovorno se odnositi pri organizaciji Olimpijskih igara. Ne vjeruju u to baš svi, ima i onih koji te relativno male emisije uspoređuju s godišnjim ispuhom 220.000 automobila koji treba nekako kompenzirati.
ZOI u Pekingu održavaju se na pet od sedam lokacija gdje su bile i Ljetne igre, uključujući i stadion Ptičje gnijezdo. Organizator je prenamijenio osam zgrada koje su se koristile za Ljetne olimpijske igre 2008. godine. Primjerice, Nacionalni centar za vodene sportove, Vodena kocka, sada je postao Ledena kocka na kojoj se igra curling. Svih 13 novosagrađenih zgrada dobilo je najviše ocjene prema kineskom sustavu zelene gradnje, još njih pet privremene je namjene te imaju ograničeni ugljični “otisak”. Pandemija je tu pozitivno utjecala jer je zabranjen dolazak stranih navijača i zabranjena je prodaja karata na borilištima. Tako se uštedjelo 500.000 tona ugljičnog dioksida koji bi se inače proizveo dolaskom u Peking i korištenjem tamošnjeg smještaja. Prirodni CO2 rabi se kao sredstvo za održavanje niske temperature klizališta umjesto hidrofluorougljičnih plinova, čime se izbjeglo stvaranje još 26.000 tona ugljika, što je dosta ambiciozna tvrdnja. Ipak, i da se dosegne ovakav cilj pri uštedi rashladnog sredstva, nema ni snijega ni leda bez vode. Područje je Pekinga u ovo doba godine hladnije, no nema padalina. Tako će za borilišta u Yanqingu i Zhangjiakouu, gdje se održavaju skijaška i snowboarderska natjecanja, biti ispumpano 2,8 milijuna kubnih metara vode, što je dovoljno da se ispuni tisuću olimpijskih bazena. Organizator tvrdi kako je riječ o manje od 10 posto ukupnih vodnih resursa ovih dviju regija, a potrošnja vode neće prouzročiti stvaranje više od 3000 tona ugljičnog dioksida.
Posebno je interesantno obećanje kako će se za svih 25 borilišta koristiti isključivo zelena, odnosno energija dobivena iz obnovljivih izvora. Izgrađena je i posebna mreža da bi se do njih dovela zelena energija te se kupuju i dodatne količine energije dobivene iz obnovljivih izvora. Ali, Nature, koji je ovoj temi posvetio poseban tekst, postavlja pitanje kako su nova borilišta građena. Malo je vjerojatno da su građena uporabom zelene energije.
Malo je vjerojatno da bi struje bilo dovoljno bez korištenja one energije dobivene iz klasičnih termoelektrana, onih koje se koriste ugljenom. Liu ipak tvrdi da je infrastruktura obnovljive energije dobivene od Sunca i vjetra doista napravljena za potrebe Olimpijskih igara, kao i mreža kojom će se ta struja dovesti do borilišta. I tu nastupa kompenziranje. Da bi se nadoknadile emisije nastale zbog izgradnje i prometa zrakoplovima, što je nemoguće izbjeći pri dolasku sportaša u Peking, kineske su vlasti posadile 60 milijuna stabala poput bijele breze, hrasta i ginka kojima će se nadoknaditi 1,1 milijun tona ugljičnog dioksida. Tu su i sponzori koji su sudjelovali u kompenziranju još 600.000 tona. Riječ je o 47.333 odnosno 33.000 hektara šume i zelenih površina u Pekingu i Zhangjiakouu.
Kako naći domaćina
Ipak se pomalo zlobnom čini opaska jednog znanstvenika u Natureu kako je reforestacija varljiva metoda jer se stabla mogu posjeći ili ih može zahvatiti požar. U tekstu se ipak zaključuje kako se Zimskim olimpijskim igrama u Pekingu doista najozbiljnije do sada pristupilo po pitanju redukcije emisija. Mnoge su se hvalile svojom ekološkom naravi, ali tek su ove Igre praćene ozbiljnim i konkretnim koracima prema smanjenju emisija, bez obzira na to koliko će na kraju u tome biti uspješne. Marie Sallois, direktorica održivog razvoja pri Međunarodnom olimpijskom odboru, istaknula je kako su to i prve Igre koje su u obzir uzele neizravne izvore emisija poput zrakoplovnog prometa. I to se sada očekuje i kod svakih budućih Igara. S druge strane, točna bi bila procjena da offset, odnosno kompenziranje stakleničkih plinova zaista nije vjerodostojan obračun sa zagađivanjem jer dopušta svakome da plati za svoje zagađivanje, kako to većim dijelom sada čine Kinezi na Olimpijskim igrama.
Martin Muller sa Sveučilišta u Lausannei prokomentirao je za ovaj ugledni znanstveni časopis kako su Olimpijske igre s vremenom postale manje održive, veće su, s više publike, pa je preporuka smanjiti broj disciplina, ali i održavati ih na istom mjestu nekoliko puta. Ali s klimatskim promjenama i to je upitno jer je do kraja stoljeća izvjestan scenarij prema kojem većina gradova koji su do sada organizirali Zimske olimpijske igre više to neće moći jer zbog globalnog zatopljenja sada ima višu temperaturu i nedostaje im snijega. Bit će prema tome problem uopće pronaći domaćina. Zahtjevi Međunarodnog olimpijskog odbora u međuvremenu rastu pa će umjesto do sada potrebnog “neutralnog” statusa biti potrebno da od 2030. godine Olimpijske igre budu “klimatski pozitivne”. Organizatori će morati i smanjivati i kompenzirati više nego što Igre koje organiziraju naprave emisija, a rješenja koja u tu svrhu koriste morat će biti trajna. Olimpijske igre u Parizu za dvije godine obvezale su se da će ispuniti taj cilj. Olimpijske igre u Tokiju uspjele su smanjiti svoje emisije i kompenzirati više nego što su emisija napravile, prešle su, dakle, granicu ugljične neutralnosti. U planu je da MOO smanji svoj ugljični otisak do 2030. godine i da se napravi Olimpijska šuma. Tako bi se trebala postići “klimatska pozitivnost” 2024. godine.
