Skupina njemačkih znanstvenika objavila je kako je uspjela dokučiti zašto dolazi do zgrušavanja krvi nakon primjene određenih vrsta cjepiva protiv bolesti COVID-19. Na serveru ResearchGate objavljen je rad “Vaccine-Induced Covid-19 Mimicry Syndrome: Splice reactions within the SARS-CoV-2 Spike open reading frame result in Spike protein variants that may cause thromboembolic events in patients immunized with vector-based vaccines".
Riječ je o preprintu, dakle znanstvenom istraživanju koje nije još prihvaćeno za objavu u nekom znanstvenom časopisu, znači nije pregledano od znanstvenika koji nisu bili uključeni u to istraživanje. No praktično svi relevantni mediji prenose zaključke istraživanja skupine njemačkih znanstvenika sa Sveučilišta Goethe u Frankfurtu te Helmholtz Instituta u Ulmu.
Ova je skupina znanstvenika došla do zaključka kako je problem u adenovirusnom vektoru, dakle virusu koji inače uzrokuje običnu gripu koji se kod cjepiva koristi kako bi se cjepivo ubacilo u organizam. Na adenovirusnom vektoru temelje se cjepiva AstraZenece i Johnson&Johnsona, pri čemu se kombinira genetski materijal novog koronavirusa s genima adenovirusa kako bi se potaknuo imuni odgovor na eventualnu pojavu novog koronavirusa. Dakle, adenovirus se promijeni tako da vas ne može učiniti bolesnim, a njime se u tijelo unosi malo genetskog materijala proteina šiljastog nastavka, S proteina koji koronavirusu služi za ulazak u stanicu. Kad se cjepivo unese, imuni sustav našeg organizma postaje sposoban prepoznati protein šiljastog nastavka te stvara protiv njega antitijela.
Tako, ako se i zarazite stvarnim virusom, tijelo ga može prepoznati te zna kako da se od njega obrani. Rolf Marschalek, vodeći znanstvenik na ovom istraživanju, rekao je kako cjepivo dospijeva u jezgre naših stanica, gdje se nalazi naš genetski materijal, a ne u citosolnu tekućinu u kojoj virus proizvodi vlastite proteine. Kada cjepivo uđe u jezgru, moguće je da se dio proteina šiljastog nastavka odlomi te stvori mutiranu verziju sebe samoga nakon čega ulazi u tijelo te nastaje mogućnost stvaranja ugrušaka. I ovdje se ističe kako su te pojave iznimno rijetke. Njemački znanstvenik također je naveo kako se kod mRNK cjepiva genetski materijal proteina šiljastog nastavka unosi izravno u staničnu tekućinu te uopće ne ulazi u jezgru. – Kada ti geni virusa dospiju u staničnu jezgru, tada mogu izazvati neke probleme, rekao je Marschalek. Nastavio je kako se to može popraviti jer se cjepivo može genetski izmijeniti tako da se protein šiljastog nastavka ne raspadne nakon što uđe u stanicu. To je potvrđeno i u Johnson&Johnsonu koji je skupini ovih znanstvenika i rekao kako nastoje optimizirati svoje cjepivo.
– S podacima koje sada imamo možemo uputiti kompanije kako da mutiraju sporne sekvencije, kodiraju protein šiljastog nastavka tako da se sprečavaju neželjene reakcije na odlomljene komadiće – rekao je njemački znanstvenik.
Naš imunolog, prof. dr. sc. Bojan Polić s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci rekao je kako se radi o mogućem molekularnom objašnjenju zašto dolazi do rijetkih i specifičnih tromboembolijskih stanja koja su primijećena kod cjepiva temeljenih na adenovirusnim vektorima, poglavito kod cjepiva Oxford / Astra-Zeneca i Johnson & Johnson. Kod cjepiva Oxford Astra Zeneca učestalost takvih teških nuspojava javlja se u oko 10 slučajeva na milijun cijepljenih, dok je kod cjepiva Johnson & Johnson ona oko 10 puta manja, odnosno 1 na milijun cijepljenih.
– Rezultati ovih istraživanja upućuju na problem prirode samoga adenovirusnog (DNK) vektora koji ulazi u jezgru stanice i koristi transkripcijsku mašineriju same stanice za proizvodnju i modifikaciju mRNK koja kodira S protein SARS-CoV-2 virusa. Obično se svi naši aktivni geni koji kodiraju proteine prepisuju (transkribiraju) u odgovarajuću RNA molekulu koja doživljava niz modifikacija koje mogu rezultirati u konačnici različitim veličinama zrele mRNK molekule na osnovu kojih se u citoplazmi stanice mogu sintetizirati različite varijante proteina s ponešto drukčijim funkcijama. Proces transkripcije i modifikacije odvija se u jezgri, te je normalan za sve naše gene koji su na odgovarajući način prilagođeni za ovaj način obrade. No, u slučaju adenovirusnih vektora, ubačen je modificirani gen za S protein SARS-CoV-2 virus, čime su stvorena kriptična mjesta koja prepoznaje mašinerija za modifikaciju RNK molekula. Rezultat toga jest da dolazi do proizvodnje niza različitih mRNK koji kodiraju S proteine različite veličine. Neki od tih S proteina nemaju dio kojim su ukotvljeni u membrani, pa se izlučuju u tjelesne tekućine i krv. Takvi topivi proteini mogu se vezati na ACE-2 receptore na našim stanicama, poglavito na one koje oblažu krvne žile i izgleda da mogu prouzročiti upalnu reakciju koja potom aktivira trombocite. U radu se špekulira o tome da je moguće da se to događa kod malog broja ljudi koji ne razvijaju neutralizacijska protutijela na S protein, koja bi u većini drugih ljudi prevenirala ovo vezanje. Što se tiče specifičnog mjesta gdje se javljaju, kao na primjer sinusa velikog mozga, znanstvenici navode moguće objašnjenje toga u specifičnoj cirkulaciji venske krvi i mogućoj većoj koncentraciji aberantnih S proteina u tom području U slučaju mRNA cjepiva, kao što su BioNTech/Pfizer ili Moderna, tamo se mRNK prilikom cijepljenja direktno isporučuje u citoplazmu stanice te ne ulazi u jezgru pa ne dolazi do navedenih modifikacija. Takav mRNK direktno se translatira u S proteine odgovarajuće dužine koji su ukotvljeni na membrani stanice, pri čemu ne dolazi do stvaranja topivih formi proteina koji se izlučuju iz stanice i moguće uzrokuju upalu i tromboembolijska stanja – objasnio nam je prof. Polić.
Da se radi se o mogućem problemu s tehnologijom cjepiva koja unosi DNK molekule u naše stanice, a onda se na osnovi informacije u DNK molekuli u našim stanicama prvo proizvode RNK, a onda protein, smatra i naš molekularni biolog prof. dr. sc. Nenad Ban s ETH u Zurichu. – Ključ je problema je u tome što naše stanice mogu proizvesti nekoliko različitih RNK molekula tako da se određeni dio poruke izreže i onda se RNK opet spoji s DNK. Znanstvenici u Frankfurtu sada su ustanovili da je moguće da upravo zbog tog procesa na osnovi DNK u cjepivu naše stanice proizvedu malu količinu virusnog spike proteina koji je drukčiji nego sto je predviđeno, ako se uzme DNK sekvencija u obzir, što onda u rijetkim slučajevima može dovesti do zgrušavanja krvi. Takvi problemi nisu mogući kada se koristi RNK cjepivo jer se u tom slučaju zaobilazi proces kopiranja informacije iz DNK u RNK molekulu, što na neki način objašnjava razlike u incidenciji problema sa zgrušavanjem kada se ta dva tipa cjepiva usporede. Ako se potvrdi da je ovo razlog neželjenih popratnih pojava cjepiva koja su bazirana na adenovirusnoj tehnologiji, problem bi se mogao riješiti tako da se malo promjeni sekvencija DNK molekule koja se koristi u cjepivu, ali to bi onda zahtijevalo dodatna klinička istraživanja tako da ne možemo očekivati da bi se problem mogao brzo riješiti – kaže naš znanstvenik.
Ovi su njemački znanstvenici kolege našeg prof. dr. sc. Ivana Đikića na Sveučilištu u Frankfurtu. On je istakao kako se radi o jako zanimljivoj studiji.
- Glavno pitanje je dolazili li do stvaranja glasničke RNK za protein S u stanici domaćina koja je različita izmedu prirodnog procesa infekcije SARS-CoV2 virusom i gena koji koristimo u cjepivima s adenovirusnim vektorima. Kolege su otkrile da kada se koriste adenovirusni vektori stvara se nekoliko novih varijanti glasničke RNK koje nastaju procesom splicinga - tj. spajanja dijelova glasničke RNK u jednu cjjelinu. Kada stvaramo nekoliko varijatni glasničke RNK one prepisuju na ribosomima nekoliko varijanti istog tog S proteina. Ti novi S protein su manji i nisu pričvršćeni za membrane nego su u otopini jer je kod splicinga doslo do deleciju zadnjeg dijela proteina koji djeluje kao ankor u membrani. Zašto se to može dogoditi kod adenovirusnih cjepiva a ne kod mRNK cjepiva je zato jer mRNK cjepiva (Pfizer i Moderna) već koriste samo jednu varijantu mRNK koji kodira cijeli S protein. Kod adenovirusnih vektora imamo specifičnu situaciju da koristimo gen S proteina SARS-CoV-2 virusa koji je temeljen na RNK. Hipoteza je da takva kombinacija DNK vektor i RNK-baziran virusni genom nije idealna za splicing dogadaje unutar jezgre. Ono što može biti vrlo elegantno rješenje za te moguće probleme je da se uklone sekvence koje omogućuju takvo spliciranje i da se koristi takav modificirani gen za novo cjepivo. Upravo o tome je i J&J uspostavio komunikaciju s kolegom Marschalekom da se testira takbva mogućnost, objasnio je naš znanstvenik. Naveo je kako moguća pojava solubilnih S proteina nastalih splicinogom koje koristimo u cjepivima može u rijetkim slucajevima dovesti do ozbiljnih upalnih reakcija na endotelnim stanicama sto je početni korak u stavranju tromba.
- To je već prije opisano u nekoliko objavljenih radova. Također se vjeruje da pojava tromboembolija kod prirodne infekcije virusima može nastati zbog pojave S proteina na virusnima. No, još nije jasno zašto je to toliko rijetko i samo kod određene skupine ljudi. Postoje li dodatne individulne razlike kod pojedinaca koje nam jos nisu poznate. O tome trebamo razmišljati ne samo kod ovakvih slučajeva adenovirusnih splicing događaja nego i kod primjene cjepiva koji koriste cjelokupne proteine poput cjepiva Novavax, kaže prof. Đikić koji smatra kako je odlično da znanstvenici otkrivaju sve više i više detalja jer bolje razumijemo cijeli proces utjecaja samog virusa ali i utjecaja antigena koje koristimo u cjepivima.
- Ovo je samo jedan manji dio tog cjelokupnog znanja i važno je naglasiti da trebamo biti oprezni u prezentaciji ovakvih otkrića za javnost, bez prenošenja straha ili senzacionalizma, rekao nam je naš znanstvenik.
Znanstveno istraživanje koje nije objavljeno u nijednom znanstvenom časopisu, ali ga, eto, objavljuju propagandistički mediji je upravo to-propaganda.