Ledeno ili glacijalno doba naziv je za razdoblje u geološkoj prošlosti Zemlje obilježeno intenzivnim zaleđivanjem. Naš je planet prošao kroz više takvih razdoblja, kao i razdoblja između njih – međuledenih doba ili interglacijala. Posljednje veliko ledeno doba završilo je prije oko 11,5 tisuća godina, nakon čega je nastupio holocen, geološko razdoblje koje traje do današnjih dana.
Novi rad objavljen u časopisu Nature upozorava na to da nam se u holocenu, prije početka industrijske revolucije, gotovo dogodilo još jedno ledeno doba, ali da smo ga “za dlaku” izbjegli zahvaljujući kombiniranom učinku previsoke razine ugljikova dioksida u atmosferi i niskog orbitalnog ekscentriciteta Zemlje (parametra koji govori koliko putanja nekog nebeskog tijela odstupa od kružne).
Gušenje civilizacije
Autori rada, Andrey Ganopolski, Ricard Winkelmann i Hans Joachim Schellnhuber, s Instituta za istraživanje utjecaja na klimu u Potsdamu u Njemačkoj kažu da njihova analiza također upozorava na to da, čak i bez ljudskog utjecaja, tijekom sljedećih nekoliko tisuća godina ne bi došlo da znatnijeg rasta velikih ledenih površina te da bi sadašnji interglacijal trajao još 50.000 godina. Štoviše, tvrde, umjerene emisije CO2 izazvane ljudskim djelovanjem odgodit će iduće ledeno doba za barem 100.000 godina.
“Naše simulacije pokazuju da se očekuje da bi već samo u prirodnim uvjetima Zemljin sustav neuobičajeno dugo ostao u sadašnjem stanju delikatno uravnotežene interglacijalne klime”, pišu autori.
Koristeći se analizom prijašnjih glacijacija i kompjutorskim modelom Zemlje koji može predvidjeti njihovo pojavljivanje, autori su došli do otkrića da su prije nekoliko tisuća godina razine CO2 bile samo malo više od razine na kojoj bi došlo do novog ledenog doba.
– Čovječanstvo je izbjeglo početak glacijala usred holocena, koji je gotovo ugušio stvaranje civilizacije – rekao je Schellnhuber.
Naime, pri koncentraciji CO2 od 240 ppm (parts per million ili dijelova po milijunu) prije bi dolazilo do glacijacije, ali u slučaju ovog tijesno izbjegnutog ledenog doba u holocenu iako su ostali uvjeti bili slični, razina CO2 bila je previsoka – 280 ppm.
– Zemlja bi već dobrano bila na putu prema novom glacijalnom stanju da je predindustrijska razina CO2 bila za samo 40 ppm niža no što je bila tijekom kasnog holocena – kažu autori.
No, što je dovelo do porasta koncentracije CO2 tijekom holocena, ali prije industrijske revolucije koja je donijela zagađenje okoliša? Autori ovog istraživanja ne prihvaćaju potpuno teoriju koja se pripisuje paleoklimatologu Williamu Ruddimanu sa Sveučilišta u Virginiji – da su ljudi puno prije industrijske revolucije poljoprivredom, deforestacijom i na druge načine znatno promijenili klimu i podigli koncentraciju CO2. Ruddiman je, komentirajući za Washington Post novi rad, rekao kako se uglavnom slaže s njime, no upitao se zašto autori nisu snažnije prihvatili njegovu teoriju.
Prizemna temperatura
Objašnjenje smo potražili i kod domaćih stručnjaka. Tako je atmosferski fizičar Branko Grisogono s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kritičan prema novom radu.
– Članak u Natureu vrlo je zanimljiv i dobro napisan rad o onome “što bi bilo – kad bi bilo”. No, ima suviše sugestija i hipoteza unatoč nekim važnim činjenicama koje su onda tanko povezane i još tanje projicirane u daleku budućnost – komentirao je Grisogono za Večernji list.
Nije sasvim nemoguće, nastavlja, da smo prije nekoliko stotina godina izbjegli početak novog ledenog doba, ali smatra da se to ne može jasno pokazati modelima tzv. srednje kompleksnosti (models of intermediate complexity) kakav je bio korišten u spomenutom članku.
Takvi modeli imaju pregrubo parametrizirane procese koji nisu prostorno-vremenski razlučeni i zato se brzo “vrte”, to jest računaju jako brzo i efikasno u prošlost i budućnost, i to im je jedna od glavnih prednosti. Razvoj oblaka, međudjelovanje podloge i atmosfere te oceani u tim su modelima pregrubo prikazani da bi mogli uhvatiti sve moguće bifurkacije, razdvajanja bitnih procesa u parametarskom prostoru događaja, objašnjava Grisogono.
Na primjer, međudjelovanje između CO2 i oblaka te pripadni utjecaj na prizemnu temperaturu prilično su tanko opisani u takvim modelima.
– Najvjerojatnije je točno da više koncentracije CO2, kao što su danas, nisu postojale barem u posljednjih 850 tisuća godina. U tome je razdoblju glavna promjena te koncentracije išla nakon promjene prizemne temperature, dakle, pratila je izmjene ledenih doba. To znači, promjene prizemne temperature zbog astronomskih uzroka (Milankovićevi ciklusi i varijacije Sunca) praćene malim pomakom u fazi (kašnjenje) koncentracije CO2.
Ovaj put to ide obrnuto, prvo ide opći (antropogeni) porast CO2, a onda porast prizemne globalne temperature. Tu se onda uključuje i glavni staklenički plin, vodena para i oblaci, što u prosjeku pojačava prizemno zagrijavanje. Dakle, smatram da većina stvari u članku ipak ostaje na zanimljivom nizu hipoteza i činjenica, od daleke i nedavne prošlosti pa u daleku budućnost. Ipak, valja dalje istraživati u tome smjeru, ali moćnijim modelima i još pouzdanijim podacima – zaključuje Branko Grisogono.
>> U ovom nam stoljeću ne prijeti ledeno doba, ali...
>> Rusija se zagrijava 2,5 puta brže od svjetskog prosjeka
vladimir paar je naš zastupnik ove teorije, nitko nije argumentirano pobio tezu o periodičkom javljanju ledenih doba