Agrokorov odgovor na krizu koji je prije dva dana iznio u javnost
financijski direktor Tomislav Lučić izazvao je pozornost mnogih jer
govori kako se velike kompanije odnose prema promijenjenim uvjetima
poslovanja. Agrokor je još prošle godine krenuo na rezanje onoga što mu
je bilo pod rukom, velikih plaća svojih brojnih menadžera.
I nakon toga svima će ostati dovoljno za solidan život, a možda i
pojačati motivaciju za rad da ne bi došlo još koje rezanje. Poput
Todorića, u najviša primanja i brojne beneficije zahvatili su potiho i
ostali poslodavci, a većina ih već odavna veže velik dio plaće uz
ostvarene rezultate. Pa ako nema njih, nema ni visokih plaća.
Potpuna je nepoznanica što se zbiva po javnim poduzećima koja čine više
60 posto domaćeg gospodarstva. U vremenima konjunkture i ona su se
jednako razbaškarila kao i privatni sektor. Državna monopolistička
poduzeća koja su ostvarivala profit na jedinstvenom tržišnom položaju
ili pak bila dotirana iz proračuna uvela su menadžerske ugovore,
astronomske otpremnine, automobile, kreditne kartice...
Formiran je čitav jedan sloj direktora koji su glumili velike
menadžere, a dolazili preko političkih sponzorstava i po istom ključu
za sobom dovodili niže ispod sebe.
Tek tu i tamo je bilo pitanja zašto država kao poslodavac dopušta tako
masovne visoke plaće u javnim tvrtkama, bilo da je riječ o gubitašima
poput Željeznice ili HEP-a i svih drugih bez iznimaka. Pitanja nisu
padala na plodno tlo, svima je išlo manje-više dobro, a čak se ni
Sanader nije bunio što je njegova plaća manja od direktorskih.
U krizi kakva je ova, poslodavac javnih poduzeća još nije reagirao.
Štoviše, Vlada ih je još više ohrabrila uvjeravanjima da nema potrebe
mijenjati bilo što. Povećanje plaća šest posto u 2009. svima u javnoj
upravi i gospodarstvu zaista nije znak za uzbunu, a kamoli motiv
upravama da smanje svoje troškove – plaće, troškove auta i
reprezentacije.
I što onda očekivati? Todorić neka reže svojima kako hoće, lijepo je to
čuti da jedna velika kompanija radi reviziju svojih golemih troškova i
pokušava biti racionalna. Ali kakve to veze ima sa svima drugima?
Tržište je i dalje neokrnjeno, građani će trošiti i plaćati struju,
vodu, grijanje..., i zapravo se ništa nije promijenilo.
Ovih dana, kada je izraelska Teva po Plivi računala tko im treba, a bez
koga mogu, čuli su se komentari da Tevu treba ‘ubaciti’ u javna
poduzeća samo na dva tjedna. U tom roku, kako je rekao Plivin direktor
Matko Bolanča, bilo je dovoljno vremena za ‘restrukturiranje’.
U POVODU
Tevu u javna poduzeća
