Dođi, vidi i poslušaj pa onda kritiziraj! napisano je u
nekom postu u jednom od brojnih blogova što se ovih dana bave Markom
Perkovićem Thompsonom i u kojima se prolijeva žuč oko njegova lika i
djela.
Nešto je sigurno pobrkano jer se argumentacija uglavnom svodi na
političku, dakle, lijevo i desno, crveno i crno, a tema nije politika,
nego glazba. Nedavno su Nijemci preveli Thompsonove stihove i
zaključili kako je riječ o lijepoj domoljubnoj poeziji. Tako se dogodio
paradoks, kao u emisijama Gorana Milića u kojima nam stranci drže
lekcije o čistoj vodi, predivnoj prirodi i općenito o Lijepoj Našoj kao
da smo mi sami slijepi i gluhi na vlastite vrednote.
Thompson je, dakle, pjevač, a ne političar. Za njega bi trebala
vrijediti pravila kao npr. za Arsena Dedića, Magazin ili Majke, ali dio
se medijske javnosti zdušno trudi u njemu prepoznavati samo i jedino
politiku.
Koncert u Maksimiru bio je prilika vidjeti tko doista voli Thompsonovu
glazbu. Pretežno su to bile kompletne obitelji, roditelji s djecom,
bake, djedovi i unuci zajedno, po definiciji najbolja publika na
svijetu.
Savršena velika scena, rijetko viđena i u svjetskim okvirima, rockerski
izričaj i instrumentarij, uz nekoliko ponajboljih domaćih
rock-glazbenika, neogotička vizualizacija i domoljubna poezija
sve je to amalgam za koji se može reći sve osim da je fašizam.
Jer, Thompson se u svojim pjesmama zalaže najviše za Boga, domovinu i
obitelj. A to su, što god tko mislio najveće moralne vrijednosti.
Ne samo u Hrvatskoj!
Thompsonova je publika najbolja na svijetu
