Malo smo više podigli kragne i malo dublje nabili šilterice pa smo se uputili na velesajam. Pao je prvi snijeg, bilo je neugodno hladno, i rekosmo, kaj sad da se smucamo, bolje da smo u toplom. A tamo se odigravala manifestacija koja je trebala biti bliska Hrvatima i lojalnim građanima, skup na kojem se u ovoj državi konačno sve razgolilo, gdje su maske popadale, gdje se točno moglo skontati tko tu koga jebe i da nam je na kraju od svega ostao goli kur...
– Ej – slijed misli mi je prekinuo Glava – ovo za mene nije sajam erotike, ovo je ambijenta, a – širio je ruke i okretao se oko svoje osi. Muškarcima izvan forme tako malo treba da se dječački razgale. Zato i jest tako lako manipulirati s njima. S nama.
– Je l’ se ovo sve tebi ne čini presirenim? – Žnora mi se nagnuo diskretno. Slegnuo sam ramenima. Hodali smo između štandova, ali niti smo kragne spuštali, niti smo kape skidali. Subjektivnu nelagodu od mogućnosti da te netko vidi skrivali smo u grupnom voajerizmu uživanja u golotinji. Tipično hrvatsko licemjerje. Ići ćemo u crkvu zbog društvene forme i iskoristivosti trenutka, molit ćemo se tek kad izgubimo svaku nadu u efikasnost međusobnih podmetanja, skandalizirat ćemo svaki pokušaj iskrenosti, počevši od one seksualne, nikad nećemo preuzeti odgovornost za ono što smo činili, a još manje za ono što nismo kad smo trebali, zgražat ćemo se nad dosljednošću i neće nas brinuti situacija kad ispadnemo govna, nego će nas brinuti samo da to netko nije vidio. Zato sam izašao van. Njih trojica su me šutke slijedila, kao ono “zna kuda ide”. Da smo celebritiji, sad bi nas lovili u objektive, k’o ekipu koja pretovarena vrećama izlazi iz Remetinca. Tada mi je palo na pamet.
– Znate dečki kaj me brine? Brinu me ovi kaj se motaju po Remetincu, kaj ulaze i izlaze – trljao sam ruke.
– Misliš kol’ko će im odrezati – kaže Gajba.
– Ma jok. Brine me kaj će biti s njima kad izađu. Gdje će se sparkirati za nastavak karijere. Znate, zatvor na ovim prostorima značio je u pravilu odskočnu dasku. Što veća trenutačna sramota, to veći naknadni ugled – zamislio sam se. Gledali su me sumnjičavo. Nastavio sam.
– Što je zajedničko Titu, Tuđmanu i Mesiću? –
– Ništa. Samo je Tuđman bio naš pravi predsjednik – Žnora je spremno odgovorio. Gajba i Glava su šutjeli.
– Sva su trojica bila predsjednici i sva trojica robijaši. Kužite?! Bili su po zatvorima i to su kasnije s ponosom isticali. Neki dan sam shvatio da su me cijeli život vodili osuđenici i da je tek Josipović predsjednik koji se bavio pravosuđem, a da se pravosuđe, bar zasad, nije bavilo njime – poentirao sam.
– Pa ne možeš to uspoređivati. Čak i Tito nije gulio zbog malverzacija. Remetinečka all star ekipa isključivo je zbog novca u buksi, kaj ne – Glava je bio u dilemi.
– Malo zbog novca, malo zbog politike, ali poenta je u tome da je sve u interpretaciji. Tko jamči da se među njima ne krije budući predsjednik koji će se sa sjetom sjećati godina tamničenja i tumačiti nam da je robijao za našu stvar. Treba ih pratiti tek kad odsluže svoje.
– Misliš i da onda i Sanader ima šanse biti predsjednik? – pitao je Gajba. Potvrdio sam.
– Kako pa kad on još i nije ni bio u zatvoru – upozorio je Glava.
– Misliš? – pitao sam reda radi.
