Osvojili smo 30 posto mandata više nego na prošlim izborima”, “Imamo pet župana više nego prije”, “Od 8242 vijećnička mjesta dobili smo 3150”, “Osvojili smo manje gradonačelničkih mjesta, ali imamo više velikih gradova”, “Nemamo općinskih načelnika, ali imamo više općinskih vijećnika”, slavodobitno su proteklih dana čelnici svih stranaka nizali brojke kojim su potkrepljivali tvrdnje o uspjehu na lokalnim izborima. Svi su nalazili neku pobjedničku matematiku, a ni silne analize neovisnih stručnjaka nisu uspjele utvrditi tko je zapravo pobjednik lokalnih izbora. Kako i bi kada se na hrvatskim lokalnim izborima dijelilo oko 10 tisuća raznih fotelja. Gradonačelnici i njihovi zamjenici, župani, vijećnici u 21 županiji, 127 gradova i čak 429 općina. U tom silnom broju raznih mandata uvijek se može naći nekakav pobjednički put i bildati važnost i nazamjenjivost u političkom životu.
Sve stranke odjednom su zaboravile i ono što su do jučer same predlagale: “Smanjiti broj jedinica lokalne uprave i njihovog prevelikog aparata.” Odavno je već ustanovljeno, a to su učinili sami političari i razne relevantne institucije i ekonomski instituti, da hrvatska ima previše županija, gradova i općina. Ima prevelik i birokratiziran aparat koji je često sam sebi svrha. Više od polovice gradova i općina 50 posto svoga proračuna troši samo na plaće zaposlenika i materijalne troškove. Ne ostaje im gotovo ništa za popravak cesta ili gradnju vodovoda. Neke nemaju ni za plaće nego preživljavaju od državnih dotacija.
Mnogi gradovi i općine ne zadovoljavaju jedan jednostavan europski model koji se svodi na to da grad ili općina moraju biti sposobni za uzdržavanje dječjeg vrtića na svom području. Ako ne mogu ispuniti taj uvjet, nema ni smisla njihova postojanja. No, koga briga za društvenu odgovornost i napredak kada se dijele fotelje, a posebice one koje donose vlast, moć i ono najvažnije – novac.
Županije, gradovi i općine na lokalnoj razini raspolažu sa oko 25 milijardi kuna. Veliki je to kolač kojeg se ne želi nitko odreći. Kontrola novca usko je povezana i s utjecajem na lokalnoj razini, lakšom organizacijom stranačke infrastrukture, kontrolom gradskih poduzeća i radnih mjesta, a time i birača. Koliko je to ogroman novac u hrvatskim uvjetima govori i podatak da je, primjerice, proračun Ministarstva obrane, jednog od većih ministarstava u državi, samo 3,9 milijardi kuna. Paradoks je i da se na organizaciju lokalnih izbora potroši više novca nego za parlamentarne izbore. Ali bitne su pobjede u gradovima koji to i nisu i selima koja su odjednom postala općine. Bilo bi zanimljivo analizirati a i lakše izračunati tko je pobijedio na izborima da imamo, primjerice, samo pet županija ili upola manje općina i gradova, koliko bi ih i trebalo biti.
A da je u gradskom ili županijskim skupštinama ili nekim drugim institucijama “pos’o dobar, a para laka” shvatili su odavno i građani te ih se samo za posljednje lokalne izbore čak 56.560 prijavilo za jednu od onih desetak tisuća funkcija. Stranačka iskaznica, plaća, naknadica, dnevnica, nekakvi dodaci i skupi se mjesečno pristojna svotica.
A kolika je važnost svih tih funkcija možemo provjeriti odmah jednom ad hoc anketom. Koliko znate imena župana, jedne od najvažnijih dužnosničkih pozicija. Siguran sam da će samo rijetki moći nabrojiti još dvojicu osim onoga iz svoje županije.
>> Dominacija HDZ- a u županijama: Dobili još pet
