Hrvatska elektroprivreda prije nekoliko godina odlučila je povećati cijene električne energije, no to nije odgovaralo vlasniku petrokemijske industrije Dioki, inače jednom od većih potrošača električne energije i izvoznika u državi.
Nazvao je svog prijatelja premijera, a ovaj onda šefa elektroprivrede te ga nagovorio da poskupljenje ne primijeni na Dioki, argumentirajući to tvrdnjom da se radi o tvrtki od “državnog interesa”.
Direktor je to i napravio, a danas se sva trojica zbog opisanog dogovora nalaze pred sudom te im prijeti višegodišnja zatvorska kazna. Ne čudi zašto. Ishođenje povlastica tijela javne vlasti privatnim subjektima temeljem neformalnih osobnih intervencija zapravo je osnovna paradigma korupcije.
Ipak, otprilike u isto vrijeme kad su Ivo Sanader, Robert Ježić i Ivan Mravak sklopili sporni dogovor o cijeni struje, austrijski investitori gradili su golem šoping-centar pokraj Zaprešića, dijelom i na zemlji koja pripada državi. Kad je došlo vrijeme da se državu obešteti, angažiran je neovisni vještak koji je procijenio da investitori moraju državi platiti oko 35 milijuna kuna. Njima je to bilo previše pa su angažirali posrednika.
Taj je pak razgovarao s nadležnima u državnoj upravi te ih uvjerio da je njihov inicijalni proračun odštete neprikladan jer se radi o investiciji “od državnog interesa”. Obavljena je nova procjena, a odšteta smanjena na 5 milijuna kuna. Za svoju je sugestivnost posrednik – bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić – nagrađen s 400 tisuća eura honorara, a sad pokušava naplatiti još 500 tisuća. Tih sedam milijuna kuna poprilično je dobra nadnica za “promoviranje državnog interesa”, suštinski isto djelo koje bi Granićevu zamjeniku Ivi Sanaderu moglo priskrbiti nekoliko godina iza rešetaka.
Jer, valja to znati, ono što je radio Sanader možda je korupcija, no ono što radi Granić zove se lobiranje. Ta regulirana djelatnost profesionalnog zastupanja nečijih interesa formalnim i neformalnim kanalima u razvijenim zemljama Zapada vuče korijene još iz sredine 18. stoljeća, a nastala je upravo zbog potrebe uvođenja transparentnosti i javne kontrole u inače potpuno opskurne poslove te vrste. Kao takva otprije desetak godina prisutna je i u Hrvatskoj, ali uz jednu iznimku. Nije regulirana. Dapače, nije uopće ni djelatnost. Naime, za razliku od stranih lobista koji javnosti moraju predočiti podatke za čije interese, kod koga, na koji način, za koji honorar i kada lobiraju, u Hrvatskoj ne postoji zakonska regulativa koja to određuje.
U sustavu nacionalne klasifikacije lobista nema niti je ikakvo slično zanimanje navedeno. Hrvatska udruga lobista, iako priznata u međunarodnim okvirima, u Hrvatskoj nema ništa važniji status od bilo koje druge udruge građana, a njezini članovi po legitimitetu jednaki su nacionalnim reprezentativcima u podvodnom hokeju ili nekom drugom egzotičnom sportu koji još ne priznaje Hrvatski olimpijski odbor. Pa ako već iscjeliteljima ne dopuštamo da liječe pacijente po bolnicama, a nadripisarima da zastupaju ljude na sudovima, zašto je samoproglašenim lobistima dopušteno da bez ikakvih ograničenja i kontrole posjećuju visokopozicionirane državne dužnosnike?
Milijuni kuna javnog novca slijevaju se u džepove raznih lobista i posrednika bilo za poslove koje rade za državu ili za ustupke koje od nje ishode za svoje privatne klijente. Koliko točno, kome i za koje usluge porezni obveznici – koji, htjeli ili ne htjeli, to plaćaju – ne znaju. Zašto i bi? Granića i njemu slične na to ništa ne obvezuje, a u povlaštenoj poziciji lobista bez ijedne odgovornosti koju ta pozicija inače nosi uživat će sve dok se lobiranje pravno ne regulira. Nažalost, zakon kojim bi se to učinilo već je godinama u pripremi. Zašto? Pa barem je to jasno. Za njega očito nitko nije lobirao.
