Prvo je predsjednik Mesić izjavio da odnosi Hrvatske sa Srbijom
stagniraju, a potom je ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Jeremić
žestoko napao Hrvatsku, ponajviše zbog njezine tužbe protiv Srbije za
genocid. Vuk će ponoviti ono što su srpski dužnosnici nebrojeno puta
rekli - da je zapravo Hrvatska učinila genocid protjeravši 250.000
Srba. Iz našega je MVPEI-ja uzvraćeno da se zna tko je odgovoran za
rat, da se Srbija još nije suočila sa svojom nedavnom prošlošću i da
Hrvatska od tužbe ne odustaje.
Tako se već sedam, osam godina uvjeravanja o dobrim i čak prijateljskim
odnosima dviju država smjenjuju sa svađama koje izazove neka izjava,
intervju, neka prigoda u kojoj se slave ratne obljetnice i slični
povodi. Pri tome nitko iz hrvatske službene politike ne želi zapaziti
jednu srbijansku konstantu - nepriznavanje agresije i izbjegavanje
odgovornosti - zbog čega uvjeta za dobre odnose nikad nije bilo nego su
se oni forsirali zbog Europske unije, s tim što je Hrvatska s vremenom
gubila prednost koju je imala i kao žrtva i kao pobjednica u
Domovinskom ratu.
Čim su na početku 2000. godine došli na vlast, Račan i Picula su kao
nacionalni zadatak isticali “pomoć Hrvatske u demokratizaciji Srbije”,
to jest u “rušenju Miloševićeva režima”. I kako je ta mentalna ovisnost
o Beogardu završila? Milošević je srušen, a na vlast je došao famozni
Zoran Đinđić, koji se u odnosima prema ratu u Hrvatskoj u poslijeratnoj
srbijanskoj politici baš ni u čemu bitnome nije razlikovao od ostalih
srbijanskih političara (da ne spominjemo njegovo prijateljstvio s
ratnim zločincem Radovanom Karadžićem).
Na primjer, kad je u jednom intervjuu Mesić procijenio da bi ratna
odšteta Srbije Hrvatskoj mogla iznositi oko 15 milijardi dolara, Đinđić
mu je uzvratio kako će Srbija od Hrvatske tražiti 150 milijardi dolara
ratne odštete! Račanovo pak i Piculino zauzimanje za “demokratizaciju
Srbije” bit će nagrađeno tako što će Denis Latin i negdašnji Đinđićev
glasnogovornik Vladimir Popović Beba, osim Ivu Pukanića i njegov
“Nacional”, u HTV-ovoj javnoj beogradskoj agenturi, to jest “Latinici”,
čiji autor u “prestolnici” dobiva nagrade, u više navrata optužiti
Račanovu vlast za pripremanje stanja i ozračja u kojem će Zoran Đinđić
biti ubijen!
I tako, kad god Hrvati od početka 2000. godine Srbiji ponude pitu
zauzvrat dobiju - drek. Može li vam, na primjer, ići u glavu da je
glavni režiser Sanaderove “posete Beogradu” i njegova pradiranja
“prestolnicom” bio nitko drugi nego Vuk Drašković, ondašnji ministar
vanjskih poslova, čovjek na čiju će inicijativu srbijanska Skupština
rehabilitirati četnike kao “antifašiste” i tako zapravo legitimirati i
njihovu agresiju na Hrvatsku!?
Ali nije u “blagotvornim” učincima Sanaderova posjeta Beogradu
zanimljivo i za hrvatsko-srbijanske odnose karakteristično samo to.
Naime, samo nekoliko mjeseci nakon toga Sanaderova posjeta Beogradu
(protiv kojega se u anketama izjasnilo 75 posto građana Hrvatske),
upravo će Vuk Drašković, a i još neki srbijanski dužnosnici, u paničnom
lobiranju po europskim metropolama pokušati nagovoriti čelnike država
EU da ne odrede datum početka pregovora o ulasku Hrvatske u Europsku
uniju.
A “demokrat” Tadić će nas u Jeremićevu stilu opanjkavati u samom UN-u!
Usporedite sada tu srbijansku zlobu s Piculinim i Račanovim zauzimanjem
za “demokratizaciju Srbije” i sa stalnim, s Mesićevim isprikama te s
upornim Sanadrovim zauzimanjem, o kojem sam govori, za što brži ulazak
Srbije u EU! Na kraju se može dogoditi da nas Srbija doista dostigne (a
možda i pretekne!) na putu u EU, a da za to velike zasluge bude imala
hrvatska politika. Ukratko: tko sa Srbijom tikve sadi, o državu mu se
obijaju!
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
