Nitko ne zna što će dalje biti, ali svima je jasno da se mora dogoditi nešto značajno. Ako je odluka suca Dobronića o “slučaju franak” povijesna, a u tome se svi slažu, ni posljedice ne mogu biti beznačajne, neznatne. Zašto sad oni koji su tu odluku tražili, koji su se za nju borili, nastoje umanjiti posljedice? Nicole Kwiatkowski, odvjetnica Udruge Potrošač, radi upravo to, nastoji umanjiti posljedice.
U intervjuu Novom listu tvrdi: “Postoje metode, ako presuda postane pravomoćna, kako se to može provesti a da nitko ne bude oštećen.” Naravno, takve metode ne postoje. Gospođa Kwiatkowski također kaže da u Udruzi nisu računali financijski efekt njihova zahtjeva, ali su “cifre koje se spominju od sedam do 15 milijardi zastrašivanje javnosti kolapsom sustava”.
Poslije ipak prihvaća mogućnost da bi gubici banaka mogli biti tog reda veličine: “Ako se ta količina novca i javi”, kaže Kwiatkowski, “ona će se opet vratiti u gospodarstvo, ono kojem su banke u cijelom svijetu, a ne samo u Hrvatskoj, prvo novac uzele. A kad se vrati u gospodarstvo, vratit će se i bankama. Smanjit će im dobit, to da.” I Goran Aleksić iz Udruge Franak smatra da se ništa loše neće dogoditi budu li banke nekoliko godina poslovale bez dobiti.
Njihove riječi treba uzimati ozbiljno, govorili oni da gubici jesu ili nisu veliki, da nitko neće biti oštećen ili da hoće. Oni danas diktiraju javno mnijenje u bankovnom sektoru, a vidimo, i u makroekonomiji. Utoliko su, pred bankama, dakle, dva zadatka. Prvi, saniranje neposredne štete i drugi, formiranje novih proizvoda i načina poslovanja s kojima one ne bi bile “zločinačke organizacije” i “pljačkaši”. Razmotrimo prvo problem saniranja neposredne štete, koja se mora početi rezervirati već danas. Veliko je pitanje što će dalje biti s tim novcem, izađe li po pravomoćnoj presudi iz kapitala banaka.
On nema isto značenje za sustav kao štednja, otplata preostalih obveza po glavnici ili potrošnja. O tome će odlučiti oni koji ga dobiju. Zašto bi ga oni ostavili u “zločinačkim organizacijama”? Otplate li glavnice, banke će zatvoriti njime svoje obveze, dakle smanjiti aktivnost. Neke se banke već ponašaju tako. Raiffeisen banka je, s obzirom na veličinu, od velikih najprofitabilnija zacijelo upravo zato što već nekoliko godina, prema odluci iz Beča, na hrvatskom tržištu smanjuje aktivnost.
Kad je pak riječ o “promjeni ponašanja”, novom liku hrvatske bankovne industrije, to se ne može provesti na brzinu. U redu, više neće nuditi kredite u švicarcima, iako ih neke druge banke i danas nude po vrlo sličnim uvjetima. No, gđa Kwiatkowski potvrđuje da “je sudac i odredbe o valutnoj klauzuli i o kamati proglasio nepoštenima i, po Zakonu o zaštiti potrošača, ništavnima”. I zaduženi u euru, kaže, mogu tužiti zbog neopravdanog povećanja kamatne stope. (Zašto ne i zbog valutne klauzule? S obzirom na to da kuna manje fluktuira prema euru, tu valutna klauzula ima manje smisla.)
Ako je tako, promjena ponašanja banaka mora biti golema. Moraju ponuditi nove proizvode tako da zaštite svoje deponente i oplođuju svoj kapital. Formirati nove proizvode neće biti lako a da oni ne uključuju valutnu klauzulu ili promjenjivu kamatu (na kune). Kuna nema dovoljno i moglo bi ih biti sve manje. Valjda zbog toga, već se javljaju glasovi da sudac zapravo nije ukinuo valutnu klauzulu, iako jest. Spontano se nastoji da je se zadrži, barem neko vrijeme. Kako je zadržati a da ne ispadnemo svi ludi. Da se u jednoj presudi valutna klauzula ukida, a inače dopušta.
Upravo zbog mogućnosti da se dogodi ovo što se dogodilo, već uz dolazak Račanove vlade časopis Banka gotovo je cijeli broj posvetio prijedlogu da se uvede euro, a što je zagovarao i prije i poslije, kad god je mogao. Barem na prijelazni način, da se kuna jednoznačno fiksira za euro bez ikakve fluktuacije, kao što imaju neke baltičke zemlje, dok se ne ispune preduvjeti za službeno preuzimanje eura. Mogućnost zaduživanja u švicarcima ostala bi i u tom slučaju, jer EU ne dopušta zabranu, ali bi barem svima bilo jasno čemu postoji valutna klauzula.
Ona ima smisla upravo kod valuta koje fluktuiraju. Dakle, bila je najlogičnija (i najrizičnija) upravo u kreditima u švicarcima. No i s tim olakšanjem bankovnom sektoru slijedi dugo razdoblje konsolidacije, usporavanja aktivnosti i uvjeravanja javnosti u korektan odnos prema klijentima. Pritom sustav mora jamčiti da masovni poslovi koji su pet godina zakoniti ne budu za pet godina presuđeni nezakonitima. Prije toga, ali i uza sve to, bankovnoj industriji slijedi u najmanju ruku stagnacija, a vjerojatno i neko razdoblje opadanja.
