Svaka ozbiljna zemlja ima jednu vanjsku politiku, obično do te razine jedinstvenu da je irelevantno koja je stranka na vlasti. Hrvatska je tu egzemplar. Slavni Račan, kojeg je ustrašenost od povijesnog trenutka dovela do faze nacionalne korektnosti, nije gledao dalje od nosa pa je kod promjena Ustava za vanjsku politiku izmislio – sukreatorstvo. Nije se htio sukobiti s Mesićem pa se po starom partijskom običaju odlučio za truli kompromis. Zahvaljujući tome, imamo nakon Tuđmanove smrti sukreatorstvo vanjske politike, što u naravi znači – dvije vanjske politike.
Osim što je proeuropska, ni ovo danas nije jedna jedinstvena vanjska politika pa samo jedna ide u Paulin Dvor u istom danu kad klekne na Ovčari, kao što samo jedna zove Tadića na slavne praznike ovamo. Jedna je stalno u Bruxellesu, druga najviše ide od Vardara pa do Triglava. No, Hrvatska ne samo da ima dvije vanjske politike, ona političkim udomljavanjem Mesića kako bi ta politička opcija ostala na sceni, biologiji unatoč, kao neka vrsta Subnora, time faktički ima tri prezentera vanjske politike. I dok se Josipović i Kosorica na kraju ipak nekako dogovore jer kod njih strast uvijek ustukne pred pragmom, Mesićevi nastupi često su u potpunoj suprotnosti s vanjskom politikom države koja plaća njegovu apanažu, samo se to nitko ne usudi glasno reći.
Josipović mudro šuti i ne otvara fronte kad to nije nužno. Uostalom, Mesić nije miljama udaljen od njegova svjetonazora, a Jadranka Kosor politički „hoda po jajima“ i ne pada joj na pamet suprotstaviti se“velikom“ Mesiću: detuđmanizirao je zemlju, a nakon što su šleperi dokumenata s Pantovčaka otišli u Haag, mnogi su završili na robiji! No, Mesićevi medijski nastupi zbunjuju strane diplomate i stvaraju kaos u vanjskoj politici.
Nema tome dugo u intervjuu novosadskim medijima Mesić je ustvrdio da su Tuđman i Milošević dijelili BiH i da su podjednaki krivci za ratne užase. Što god da je Tuđman mislio o BiH, sve planove o podjeli BiH napravila je međunarodna zajednica i danas, kad Tuđmana nema deset godina, BiH je podijeljenija više neko ikad prije. Ako svijet ne želi podijeljenu BiH, zašto je dopustio Srbima da osvoje 70% zemlje? Uostalom, što sad ne ukinu Republiku Srpsku? Onda je u intervjuu DPA rekao da je samostalnost Hrvatske došla praktički sama od sebe! Mesić objašnjava da je početkom 90-ih to bila „povijesna nužnost jer druge mogućnosti jednostavno nije bilo“. To naravno nije istina jer 1990. je doista jedino HDZ stajao na poziciji stvaranja hrvatske države(samo zato je koalicija izgubila!) i imao je petlje ići do kraja bez obzira na otpor svijeta. Danas je, osim toga, jasno da nikada, da je Mesićev puč protiv Tuđmana uspio, ne bi bilo Oluje!
Mesić je u istom intervjuu napao i Crkvu kao antieuropsku, prozvavši je što se molila za generale koje progoni Haag! Taj subnorovski odnos prema Crkvi, gdje je i molitva grijeh ako nije u skladu s Partijom, najbliži je Bakariću i Jakovu Blaževiću! Sad kad ga HBK nije pozvao na susret s papom (a nisu zvali nikoga od bivših funkcionara, primjerice, stare premijere, pa samo zato nisu ni njega zvali), otišao je tako daleko da je izazvao novi skandal jer je ishodio da ga papinski nuncij zove premda on to po crkvenim pravilima nema pravo. Nunciju svaka slava, ali on je ovdje ipak gost i nema pravo pozivati u toj prigodi. No, taština Stipe Mesića bila je ranjena, a u tom slučaju po potrebi će sve gorjeti dok se ne nahrani ta planina taštine!
Napokon, za „L’Eco di Bergamo“ Mesić je ustvrdio da bi sve zemlje Balkana trebale ući u Uniju i da bi se, samo ako sve zajedno uđu u Uniju, mogle stvarno međusobno pomiriti. Dakle, samostalni ulazak u Uniju uopće nije optimalan potez za međunarodnu zajednicu? Je li mu to bila politika i dok je sjedio na Pantovčaku? Sve tri teze – i da su Tuđman i Milošević dijelili BiH i da samo ulazak sviju u Uniju jamči pomirenje u regiji, naročito teza da je država nastala sama od sebe – duboko su protivne temeljima hrvatske vanjske politike. Kao da će u Beogradu doći do katarze zato što će ući u Uniju?! A kako se pomiriti bez katarze?
Zagovarajući te teze, Mesić ne samo da zbunjuje svijet, on time objektivno šteti vanjskoj politici kao i interesima zemlje. Te teze nisu novost, možemo ih čuti na srpskoj strani, ali oni nas barem badava vrijeđaju! Zato je vrijeme promisliti treba li nam plaćena službena funkcija bivšeg predsjednika koji djeluje suprotno stavovima vanjske politike i recentnih dokumenata Sabora? Koji je smisao toga da milijunima kuna plaćamo funkciju bivšeg predsjednika koji obilazi svijet i zastupa stavove suprotne aktualnoj politici?
NEĆE DUGO! Svaka sila za vjeka! Hrvatski narod je priglup u velikom dijelu!