U mračnom kutu stare lučke hale u belgijskom gradu Antwerpenu prigušena svjetlost pada na jedan žuti papir s imenima gradova diljem civilizirane Europe. Od Firence u Italiji do Jablonowog koje ovaj papir smješta u zapadnu Prusiju, a danas je u Poljskoj. Tu su i dva hrvatska grada, Rijeka i Karlovac, koji su na papiru napisani ovako: “Fiume, Kroatien (Croatia), Hungary” i “Karlstadt, Kroatien (Croatia), Hungary”. Kroz ovu zgradu, u razdoblju između 1873. i 1934., prošlo je oko dva milijuna Europljana na putu za Ameriku. Brodarska kompanija Red Star Line imala je velike, moderne brodove i mrežu svojih agenata diljem Starog kontinenta. Imala je i pametan poslovni model: brodska karta iz Anwerpena za New York koju biste, recimo, kupili u Krakovu ili Karlovcu pokrivala je i putovanje vlakom do Antwerpena, a bilo ju je moguće kupiti i u Americi, što su često činili oni koji su već emigrirali pa su zarađenim novcem kupovali karte za ostatak svojih obitelji koji je ostao u starom kraju. Rođaci su se samo trebali spakirati i krenuti u nepoznato.
Prije 10 dana u lučkoj zgradi u Antwerpenu, u kojoj su migranti prolazili kroz obveznu proceduru dezinficiranja, otvoren je muzej koji dočarava ovu veliku migracijsku priču. Oko dva milijuna putnika prevezenih na brodovima Red Star Line samo je dio od oko 60 milijuna ljudi koji su između 1815. i 1930. napustili Europu u potrazi za boljim životom u Amerikama, Australiji i Novom Zelandu.
Masovna migracija danas izgleda sasvim drukčije, ali ljudska strana migracije je svevremenska i univerzalna.
Danas živimo u svijetu u kojem lokacija na globalnoj karti u velikoj mjeri određuje čovjekov dohodak. Golem migracijski pritisak stvara se iz jednostavne činjenice da ljudi mogu višestruko povećati svoj dohodak ako emigriraju s jednog mjesta na drugo, iz jedne zemlje u drugu.
Ekonomist Svjetske banke Branko Milanović tu tvrdnju potkrepljuje mnogim argumentima i brojkama u stručnoj studiji pod nazivom “Globalna nejednakost: od klase do lokacije, od proletera do migranata”. Prije 100-150 godina, kad su Europljani migrirali u Ameriku (ponekad bježeći od progona, ponekad bježeći od siromaštva), na nejednakost među građanima podjednako su utjecala dva faktora, klasna pripadnost i mjesto (rođenja ili življenja). Na početku 21. stoljeća klasna pripadnost više nije tako važan faktor: mjesto rođenja postalo je nešto što dominantno utječe na nejednakost. Brojke, koje u svojoj studiji citira Branko Milanović, pokazuju da je veća razlika između satnice radnika na gradilištu u New Yorku (16,6 dolara) i u Pekingu (1,3 dolara) ili Nairobiju (1,5 dolara) nego što je razlika između satnice radnika na gradilištu u New Yorku i inženjera u New Yorku (26,5 dolara). Razlika određena lokacijom nije u prošlosti bila tako velika: prema podacima iz prve polovice 19. stoljeća, nekvalificirani radnik u Indiji zarađivao je trećinu dohotka nekvalificiranog radnika u Engleskoj. Plaće u Nizozemskoj 1820. bile su 70 posto veće od plaća u dolini rijeke Yangtze u Kini.
Danas bijeg s “niskoplaćenog” mjesta rođenja u razvijenije, “visokoplaćene” krajeve stvara sve veći migracijski pritisak i na Ameriku i na Europu, a na oba kontinenta pritisak dolazi s juga. U oba slučaja milijuni ljudi pokušavaju se domoći “tvrđave Amerike” i “tvrđave Europe” ilegalnim putem. Za neke to putovanje završi uspješno, za neke završi strašnom patnjom.
Prošlotjedna nesreća kod najudaljenijeg talijanskog otoka Lampeduse ponovno je potaknula raspravu o tome nosi li se EU dovoljno dobro s migracijskim pritiskom iz sjeverne Afrike. Europska povjerenica za unutarnje poslove Cecilia Malstroem zalaže se za stvaranje dviju novih zajedničkih politika na razini EU: zajedničke migracijske politike, koja je potrebna jer europsko stanovništvo ubrzano stari i Europa mora privlačiti stručnu i talentiranu radnu snagu pametnijom politikom useljavanja, i zajedničke azilantske politike. Oko 90 posto azilanata završava u 10 zemalja EU, a povjerenica Malstroem želi da i ostalih 18 zemalja EU složnije pripomogne. Prema sadašnjim pravilima, tražiteljima azila mora se baviti zemlja u koju su ti ljudi najprije kročili u EU.
Sve su to važna pitanja i za Hrvatsku. Iako ćemo u schengensku zonu ući za nekoliko godina, Hrvatska je već sada država s najduljom vanjskom granicom u EU. S oko 1377 kilometara granice prema Srbiji, BiH i Crnoj Gori, nadziremo nešto dulju vanjsku granicu EU nego Finska (1340 km) i Grčka (1248 km).
