Narudžaba više nema, porinut je zasad ili možda zauvijek posljednji brod sagrađen u splitskom škveru. Brod je blagoslovio jedan fratar, što bi moglo značiti i sprovod za brodogradilište s pet tisuća radnika koji sada čekaju hoće li iz EU stići dopuštenje za nove poslove. Na sprovodu nije bilo Jadranke Kosor, ona je bila u veselijem ozračju, u Rijeci, gdje je pustila u rad sustav nadzora i upravljanja pomorskim prometom.
S njom je bio i predstavnik Europske komisije Vandoren jer je taj sustav bio hrvatska obveza za ulazak u Europsku uniju. Gradimo, dakle, što nam EU naređuje, a ne gradimo što nam EU zabranjuje, po čemu je ovotjedni utorak bio iznimno simboličan. Zašto premijerka nije došla u Split, na mjesto o kojem ovisi sudbina pet tisuća ljudi, nego na otvorenje “šminkerske” tehničke novosti koja će, istina, nečemu poslužiti, ali neće poslužiti protjerivanju talijanskih brodova što pustoše ZERP kojeg se ona, poput Pavelića, zajedno sa Sanaderom i cijelim HDZ-om radi EU odrekla kao što se odriče i brodogradilišta? Pa nije došla zato što već desetak godina vrijedi pravilo: što je vlast bliže Europskoj uniji, dalje je od naroda.
Ali što god više nastojala da se odricanjem od nacionalnih interesa dodvori Bruxellesu, taj je Bruxelles više vuče za nos kao što valjda nije bila vučena nijedna vlast u povijesti. Dakle, isti dan kad su radnici “Brodosplita” porinuli svoj posljednji brod i zbog naredbi iz EU ostali bez posla, isti dan kad je premijerka paradirala uz radarski sustav u Rijeci, izvjestitelj Europskog parlamenta Hannes Swoboda izjavio je da Hrvatska u EU ne može ući prije 2014. godine. Sjećate li se, na kraju svoga mandata 2003. godine, pripremajući se za idući koji nije dočekao, Račan je obećavao: “Uvest ćemo Hrvatsku u EU!” Uveo je nije. Nije ju uveo ni njegov nasljednik Sanader, premda se uvjeravalo kako će Hrvatska u EU ući 2007. godine. Kad je doskora bilo očito da se to neće dogoditi, Kolinda Grabar-Kitarović, pogotovo nakon navodnog Sanaderova pakta s Britancima u Londonu, uvjeravala je da će pregovori biti završeni 2008. godine, što će reći da smo već trebali biti u tom elitnom članstvu.
Zatim se ulazak stalno pomicao, da bi se sad pomaknuo čak za dvije godine, jer svi su bili uvjereni da smo u EU “najkasnije” 2012. Ako se nastavi povlačenje za nos koje traje još od vremena Račanove vlasti, dogodine će rok biti pomaknut u 2015., zatim u 2016. godinu i tako – tko zna dokad. I dok nam već više od desetljeća vlast prodaje mit o EU kao nečem povijesnom, spasonosnom, sudbonosnom i jedinom, o nečemu bez čega smo, kako je u zanosu samonijekanja netko napisao, “nitko i ništa”, baš nam nitko nije konkretno, s brojkama, objasnio koja je to naša korist od članstva u EU. Ali zato znamo koje smo štete u suradnji sa zemljama članicama EU dosad imali.
Ta je šteta najmanje 15 milijardi eura ako se zbroji novac kojim smo sanirali banke koje smo onda prodali strancima (87 milijardi kuna!!!) i profiti koje su stranci u posljednjih desetak godina izvukli iz banaka i strateških tvrtki koje su nekad bile državne. Tomu bi trebalo dodati i novac od uvoza svega i svačega koji ide u džep stranaca, štetu koju imamo od toga raspamećenog uništavanja domaće proizvodnje, ali i od ponižavanja u odnosima s Haagom, u neprekidnim sumnjičenjima branitelja, uhićenjima i suđenjima, u prisiljavanju na pomirbu sa Srbijom unatoč tome što ta zemlja nije spremna snositi konkretnu odgovornost ni za jednu posljedicu agresije.
Stoga ću završiti enigmatskom fantastikom – u Europsku uniju nikada! Pa sada odgonetajte je li to realna prognoza ili želja koju bismo trebali imati glede “obitelji europskih naroda”.
Gospon Ivkošić! Pa Hrvati su rušili Jugoslaviju da bi išli u Evropu, što je sad? Ne paše EU, nije to to? I što ćemo sad, nazad u Jugoslaviju ne možemo, sami isto ne možemo........? Kako ide ona poslovica - kasno se j. kajati? Ps. Zašto ne možemo sami? Zato što je EU već odavno u Hrvatskoj. U T-comu, u Ini, u bankama..........strani gospodari već odavno sjede u svojim foteljama.