U današnjem svijetu prosvjedi i prosvjednici nisu pretjerano poželjna kategorija ljudi. Oni se uglavnom bune protiv nepravdi, zahtijevaju promjene, žele ukloniti stare okoštale strukture, traže nešto za sebe, ali i za sve on koji su slični njima, koji pate na sličan način, koji su izvrgnuti nepravdi...
Političke strukture na vole prosvjede prije svega zato što imaju osjećaj da ih ugrožavaju, da potkopavaju njihov autoritet, njihovu vlast. Posljednjih pet godina zaista smo se mogli nagledati različitih prosvjeda diljem planeta, no najzanimljiviji i najsadržajniji su oni na kojima se traži nešto veliko i značajno, neka dubinska promjena, nešto što bi moglo preobraziti funkcioniranje ljudskog društva iz korijena, promijeniti odnose, ispraviti nepravde, smanjiti nejednakost...
Tako je bilo i prije nekoliko dana u Brazilu. Kada je na svjetski susret katoličke mladeži doputovao papa Franjo, dio te mladeži prosvjedovao je zbog korupcije, političke samovolje i bezobzirnosti, nepotrebnog trošenja novaca, siromaštva, jada, bijede i nesreće. Papin dolazak bio je savršena podloga za ovakve prosvjede. Papa kao da je bio pomalo sretan što se sve to dogodilo, kao da mu je to bio izvrstan “šlagvort” za oni što će reći nešto poslije. A kada se zbroji sve što je on tamo izrekao različitim skupinama ljudi i kada se o svemu tom malo razmisli, postaje jasno da papa Franjo zna što radi, da želi što više saveznika i istomišljenika i da ne štedi nimalo one za koje smatra da su se ogriješili o ljudskost i zapovijedi ljubavi i suosjećanja. Stoga nije nimalo čudno da je odvažni papa ispred dva milijuna mladih kazao kako podržava njihove prosvjede. Da, baš one koji su se održali na dan kada je on tamo došao, a koje je vrlo agresivno gasila brazilska policija. Ne samo da ih podržava, nago ih je i ohrabrio da samo tako nastave, da budu hrabri i da preuzmu inicijativu, a ne da se ponašaju kao nezainteresirani promatrači koji ne žele preuzeti odgovornost.
Rekao je i to da su i Isus Krist i vjera u svojoj osnovi revolucionarni, što sugerira da je ono što je prije dva tisućljeća propovijedao i činio Isus bio oblik vrlo duboke revolucije koja je “pucala” na ljudsku svijest i savjest i više od svega tražila jednu stvar – da postanemo svjesni onih koji su poniženi, potlačeni, zaboravljeni i osiromašeni, onih s dna društva i da učinimo sve što je u našoj moći da im pomognemo, da činimo dobra djela koji će oplemeniti i nas i cijelo društvo. Papa je nedavno bi jako jasan – Isus je spasio sve ljude, bez obzira na to jesu li vjernici, ateisti, crni, bijeli žuti, a jedini uvjet za izbavljenje su upravo dobra djela. Ništa drugo nije potrebno!
Brazilsku epizodu pape Franje vidim kao zaključak prve etape velikog i potencijalno uzbudljivog procesa. On se nije obratio samo mladima. Svima je poslao poruku, upozorio ih na pogreške. Političarima je kazao da se prisjete kako je njihov glavni zadatak raditi za opće dobro, a kloniti se stvaranja elita i nejednakosti koja razdire samu srž društva. Svećenicima, redovnicima i redovnicama poručio je da izađu iz svojih bjelokosnih kula u koje su se zatvorili i ogradili od vjerničkog puka, da prestanu biti hladni i odbojni, da prestanu plašiti ljude. Papa od njih traži ljudsku toplinu i požrtvovnost.
Kada se sve zbroji, ispada da papa od cijeloga čovječanstva traži da se mijenja. On traži revoluciju, kao što ju je tražio i Isus Krist u trenucima kada je hodao zemljom, duboke mijene na svim područjima – u crkvi, politici, ekonomiji... u posljednjih nekoliko mjeseci nebrojeno puta istaknuo je kako je sve to vrlo jednostavno – treba samo otvoriti srce i staviti se na stranu onih koji su maleni i bespomoćni.
Evo, u Hrvatskoj već ima netko kome bi se Franjo zagonetno nasmiješio i potapšao ga po ramenu zato jer je shvatio što treba činiti. Da, sudac Radovan Dobronić napravio je upravo ono što papa Franjo traži od svih nas – stao je na stranu slabih i potrebitih.
