Prije nekoliko mjeseci euforično je pozdravljanje rođenja Kosova kao
evropskoga Benjamina ostavilo tek nekolicini disidenata navodno
pluralističke “euro-atlantske” javnosti prostorčić za postavljanje
pitanja o globalnim konsekvencijama zbrzanih priznavanja nove države.
Na žalost, politička se cijena ovih postupaka ubrzo nametnula kao
nosiva vijest međunarodne politike.
Nije, dakako, sporno da su ruski motivi za nedavno priznavanje Južne
Osetije i Abhazije ponajprije vezani za (geo)političke interese same
Majčice. Ne bi smjelo biti sporno ni to da je skandalozna neodgovornost
Sakašvilijeve vlasti u Gruziji pružila izvanredan povod za rusku
intervenciju (iako tzv. zapadni mediji još uvijek teško izriču kritiku
“hrabre male Gruzije”). Indikativno je, također, da su u trenucima
ruske vojne intervencije i političari i mediji bili – žalosno
kratkovido – orijentirani isključivo na prestanak vojnih akcija, očito
ne poimajući da su one bile tek izgovor za naredni korak.
Taj je korak bio očekivan (i već predviđen) u svakoj iole ozbiljnoj
raščlambi koja je povezivala amerikansko insistiranje na žurnome
priznavanju Kosova, rusku kritiku tih postupaka i stanje na ruskim
granicama (ne samo na “gruzijskome sektoru”). Vojne su operacije
završene, o žrtvama se – kao i obično – jedva govori, ili se pak govori
samo o žrtvama koje je uzrokovala “druga strana”, a daljnja zbivanja su
opet izvan fokusa političara i “analitika”.
Čini se, međutim, da je riječ o odista prijelomnome zbivanju, da se
otvara politički (ali i pravni) prostor za novi val osamostaljenja
držav(ic)a, ne samo na rubnim prostorima novoga Ruskog carstva
(dostatno je prisjetiti se “zamrznutih sukoba” poput turskoga dijela
Cipra, ali i cijele Belgije – da se o barem desetak afričkih država i
ne govori). Taj bi novi val mogao biti i krvaviji od onoga našeg iz
devedesetih, ali, po posljedicama, i još manje podoban za (makar i
naknadno) stabiliziranje novonastaloga stanja.
Zbog toga se ovih dana amerikanski – i saveznički – političari ponašaju
kao da sadašnji akt ruskoga samodržavlja nema nikakve veze s
amerikanskim tiranskim nametanjem priznavanja Kosova prije pola godine.
Istina je da su novopriznati entiteti doista majušni i
ne-baš-samoodrživi (no, barem privredno, ali i institucijski, ni za
Kosovo se ne bi moglo reći da je – još uvijek – doista zrelo za
samostalnost). Precedent je uspostavljen priznavanjem Kosova, točnije
time što je ono provedeno bez razumnih priprava i suvislih obrazloženja
(utoliko je tragikomično to što je glavni tajnik OUN-a ovih dana osudio
rusko priznanje, dok je nedavno šutio prilikom priznavanja Kosova kojim
je, pored ostalog, eksplicite bila povrijeđena i rezolucija njegove
organizacije).
Amerikanci – i njihovi saveznici (gdjekada i podložnici) – trenutno
nemaju načelnoga prostora za smislenu kritiku ruske politike, no
svjetska većina je na njihovoj strani. Rusi će ostati moćni, ali
osamljeni. Zahlađenje u međudržavnim odnosima neće, ipak, trajati dulje
od početka onoga klimatskog – ruski će plin tada biti još važniji.
Rusija pak ima – barem formalno – priliku očitati ostalima lekciju iz
principijelnosti. Dostatno je da – sada – prizna Kosovo i pokaže da joj
je do načelne politike. To se, zasigurno, ipak neće dogoditi; zbog
mnogo razloga – ponajprije zbog toga što načelnu politiku načelno ne
vodi ni jedna od hladno-sukobljenih strana.
Za-pravo
