Aleksandar Vučić doima se kao iznenađenje i osvježenje na srbijanskoj političkoj sceni, prije svega zato što je ponikao u redovima radikala Vojislava Šešelja, koji sad izvodi svoj nevjerojatan show u Haagu nakon što je godinama sličnim besmislicama uspijevao itekako dobro plivati na srbijanskoj ratno-političkoj sceni, haračiti po Vojvodini i Slavoniji, istjerivati Hrvate i pripremati teren za rat.
Zato je Vučić u startu imao prednost – što god je učinio što ne nalikuje na Šešelja i politiku naprednjaka prije pobjede na izborima, bilo je dočekano s pohvalama, sve što se razlikuje od Vučićeve početne šešeljevske pozicije izgleda jako dobro. U svakom slučaju, u odnosima Zagreba i Beograda pokazao se praktičnim. Počeo je surađivati, među ostalim, i na otkrivanju tajnih grobnica hrvatskih žrtava srpskog osvajanja, o kojima Hrvatska nije mogla doznati u vrijeme vlasti Demokratske stranke tada još pod vodstvom Borisa Tadića. To mu u Zagrebu računaju kao veliki plus, a učinio je i još neke konkretne iskorake, isporučio katastarske karte, pokušava djelovati maksimalno pomirljivo. Međutim, svaki odnos Zagreba i Beograda i dalje zapinje kad dođe proslava Oluje. Čak i dok je na vlasti bio navodno liberalni Boris Tadić, nijedan se srbijanski političar nije usudio reći javno što se ustvari dogodilo početkom kolovoza 1995. godine, da je tada slomljena osvajačka politika Slobodana Miloševića za kojim su godinama išli sanjajući svi zajedno, od Šešelja do Vučića, Veliku Srbiju i granicu na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag. I da je odlazak Srba iz njihove nesuđene države u državi izravna posljedica upravo te politike, a da su oni koje, kako se hvali Vučić, sad srbijanski sud za ratne zločine osuđuje, ipak samo obični pijuni i izvršitelji onoga što su zamislili akademici i Vojislav Šešelj u Beogradu. “Naše ocjene i percepcija određenih događaja iz prošlosti se ne podudaraju, često su potpuno suprotne”, rekao je Vučić u intervjuu ovih dana. Ipak, nikakvom percepcijom ni ocjenama Karlobag ne može biti prebačen preko Drine i osvanuti u Srbiji.
Invazija na Hrvatsku imala je jasne ciljeve i izvršitelje i opravdanja nema ni u kakvoj prijeratnoj politici ni u incidentima. Jer HDZ je došao na vlast 30. svibnja 1990. godine, a već 17. kolovoza te godine, nakon samo dva i pol mjeseca šešeljevci i ostali postavili su balvane, označavajući svoj teritorij. Vučić ističe kako se Hrvati i Srbi ne moraju voljeti, no zapravo je u bilo kojim međuljudskim odnosima, pa i u odnosima među narodima praktično nemoguće isključiti osjećaje i vrlo često se precjenjuje uloga materijalnih probitaka u takvim odnosima. Na popularnosti i slici neke zemlje, primjerice, dobivaju se turisti, prodaje roba, a tu nezanemarivu ulogu igra i politička slika. Vučić ističe i kako Hrvatska nije otvorena za ulaganja iz Srbije, pa najavljuje analizu i angažiranje stručnjaka, kao da i sam ne zna da bi ijedna izjava kojom žali što je iole sudjelovao u Šešeljevim planovima napravila više nego svi stručnjaci u dvije zemlje.
No, za tako nešto trebalo bi imati stvarno veliku hrabrost, veću i od one potrebne za progon tajkuna i političara, jer – ne samo u Srbiji – takvi pomiritelji isuviše često budu odstranjeni s političke scene, metkom. Hoće li i kako Srbija napredovati i bez takvog suočavanja s prošlošću? Možda i može ići naprijed glorificirajući Dražu Mihailovića, možda je to ipak prevelik uteg na nogama vođa koji žele modernizirati Srbiju, ali sigurno je prepreka za dobrodošlicu investicijama u Hrvatskoj. Ali, to je više manje Hrvatima - svejedno...
