Nikako se ne mogu načuditi lakoći s kojom je nova vlast ukinula neke kategorije tzv. povlaštenih mirovina, a osobito oduševljenju što su ga ta lakoća i to ukinuće posvuda izazvali. Kao da u ovoj dragoj maloj zemlji više nema nikoga tko se još ičega sjeća.
Građani na izborima odlučuju tko će im voditi zajedničke poslove. Biraju one koje smatraju sposobnima, a da bi to mogli, trude se da za vođenje društvenih i državnih poslova zainteresiraju najbolje među sobom. Motivacijski su aduti različiti, a jedan od najefikasnijih je onaj koji se obično spominje s najviše skanjivanja – novac. Tko je sposoban, odgovoran i dovoljno samouvjeren da uopće uđe u javnu službu, taj očekuje da bude i dobro plaćen. Što ne podrazumijeva samo golu plaću nego i druge prihode: naknade, nagrade, dodatke, doplatke, otpremnine... A može uključivati i pravo na umirovljenje s posebnim pogodnostima iliti povlaštenu mirovinu.
Tako je od doba rimske republike, premda idealan model nagrađivanja javnih službenika još nije nađen. U osnovi postoje dva pristupa: da nosilac javne vlasti bude na regularan i svima poznat način dobro plaćen ili da se svi prave da on za javno dobro radi bez ikakve naknade. Nama je drugi model mnogo bliži, jer smo kao zajednica 45 godina živjeli u revolucionarnoj državi u kojoj su se “društveno-politički radnici”, kako su se političari službeno nazvali, nesebično žrtvovali za “radni narod”.
O njihovim se plaćama malo znalo, a o drugim brojnim “prinadležnostima” i povlasticama još manje. Iako nisu ništa imali, živjeli su kao tajkuni. Doživotni socijalistički predsjednik čak i nije imao nikakvu plaću, a i čemu bi mu ona služila kad je mogao uzeti koliko je i gdje je htio (ovo oko čega se danas parniče njegovi nasljednici nije ni milijunti dio imovine koju je uživao!). U velikoj ga je skromnosti slijedila cijela “narodna vlast”, po korupciji bez premca u našoj povijesti. Ozloglašeni Franjo Tahi bio je pravedniji i pošteniji od većine jugoslavenskih komunističkih glavešina (koji su se samoprijegorno, za crkavicu, davali u socijalističkoj izgradnji).
U slobodnoj se Hrvatskoj od samog njezina početka pokušavaju uvesti demokratska pravila, posvuda, pa i u financiranju javnih službenika. Ide teško, ali je pomalo ipak prevladalo shvaćanje da odgovoran posao (koji mogu obavljati samo najsposobniji) mora biti i odlično plaćen. Zašto bi političar koji vodi ministarstvo imao manju plaću od voditelja prosječno uspješne kompanije? I plaću i sve druge prihode, uključujući i penziju?
Uostalom, ima mnogo onih koji bi u visoku politiku rado ušli bez ikakve naknade. Hoćemo li im to omogućiti zato što su jeftini?
Ukidanje saborskih mirovina i opća povika na političare i njihove prihode stoga je čista demagogija (obmanjivačko ulagivanje građanima). Umjesto da okuplja vrijedne, iznimne, karakterne (naravno, i skupe) političare, koji imaju i volje i sposobnosti da nekog vraga stvarno naprave, vlast jeftinim propagandnim potezima ubija u pojam i one koji su već na poprištu.
Jučer smo čuli Predraga Matića Freda koji je dosad primao invalidninu za PTSP od 1100 kn na braniteljsku mirovinu od 10000 kn te 6500 kn honorara od predsjednika Josipovića da bi nam prodavao demagogiju o lažnim braniteljima. Predrag Matić Fred , novi ministar obrane dosad je obavljao razne dužnosti u ministarstvu obrane iako je bio bolestan od PTSP-a pa je naglo ozdravio iako se smatra kompetentnim da bulazni o lažnim braniteljima koje treba staviti sve na internet, osim njega koji je izdao knjigu o svom lažnom ratnom putu. Rekao je jučer kod Vlahova da jedan državni visoki dužnosnik ne može imati slaba primanja jer se mnogi Hrvati voze u bijesnim autima. Valjda Peđa zna da bez partije u Hrvatskoj nije moguće biti poduzetnik i voziti bijeni kar :)