Žena i ja neki smo se dan prošetali do crkve u našem susjedstvu. Pred zatvorenim crkvenim vratima zatekli smo nepoznatog čovjeka kako čisti snijeg. Društvo mu je pravila žena s metlom i košarom u rukama. Nasmijao nam se i bojažljivo upitao smije li nešto pitati.
– Da, izvolite.
– Je li vam ga žao? – protisnuo je tihim glasom, sa smiješkom bez radosti.
– Koga? – odvratio sam mu premda sam odmah shvatio na koga misli.
– Sanadera – spremno je objasnio čistač snijega.
– Što s njim? – okosio sam se na njega drsko, kao da mi je nešto skrivio.
– U zatvoru je, teško mu je, a ima dvije kćeri – smireno je protumačio tužni čistač sa smiješkom na licu. Zadnje riječi: “dvije kćeri”, izgovorio je dva puta.
– A, ne brinite se vi za njega, snaći će se on – rekao sam i odmah zažalio jer moje su riječi na nasmijanog tužnog čistača snijega djelovale tako da se potulio, okrenuo i nestao za crkvenim zidom. U političkom univerzumu ima svakojakih čuda, a jedno je od njih emocionalna pustoš koja u njemu vlada. Interesi su u politici sve, a osjećaji ništa. Politika je mrzla, proračunata i bezobzirna djelatnost. Pa ipak, u posljednje se vrijeme – nakon bijega I. S.-a iz Banskih dvora, a onda i iz Hrvatske – o hrvatskoj politici najčešće govori jezikom emocija.
Dapače, na osjećaje se u opisu stanja u našoj politici nerijetko pozivaju i sami njezini protagonisti – političari. Kao da se jezikom hladne analize više ništa do kraja ne može razjasniti. Čistač se snijega za bivšeg premijera iskreno zabrinuo i nad njegovom sudbinom dirljivo ražalostio, no mnogo je više građana koje je nečasni bijeg razljutio. Srdžba je danas u Hrvatskoj masovna pojava, ljudi su zatečeni razmjerima razbojničkog pohoda na državna dobra. Duboko su razočarani političkom elitom. Ali sve bi to još nekako i preboljeli da ih nije potrefila bolest pred kojom su nemoćni, a to je sram!
Srdžba – proći će, strah – stari drug, razočaranje – imamo iskustva, ali sa sramom se živjeti ne može. Čitaju li se komentari po novinama i internetskim portalima, sluša li se što se oko nas govori i uzmu li se u obzir vlastite muke, bjelodano je da hrvatskom građaninu najteže pada – poniženje. Iako stid nije politička kategorija, sumnjam da na današnje političko raspoloženje u Hrvatskoj išta toliko utječe kao taj nepodnošljiv osjećaj. Tko Hrvatima nije kadar pomoći da ga se oslobode, neka ne računa na osvajanje vlasti u Hrvatskoj.
Dok se takav ne pojavi, morat ćemo se snaći sami, primjerice tako da budemo velikodušni i prema onima koji ne osjećaju isto što i mi. Žena i ja smo stoga ponovno odšetali do crkve, ne bismo li pred njom našli čistača snijega. Nismo ga našli, a kad smo ženu s metlom i košarom upitali gdje je gospodin koji je jučer čistio snijeg, začuđeno je odgovorila: Koji gospodin? Nema tu nikoga osim mene, samo ja ovdje čistim snijeg.
Poučak: Povjerujmo u anđele i budimo milostivi prema onima koji su nas osramotili, da se i sami ne osramotimo.
Da, da, Hrast sa špijunskim korijenima. Generalissimusov sinčić da ponovno kroji politiku!? Zadnji je put dobio četiri posto, idući put ne će dobiti ni toliko. Ne trebaju nam više špiclovi...