Vraćao sam se s puta i ušao u domet hrvatskih radijskih postaja taman na vrijeme za glavne poslijepodnevne informativne emisije. Naročito su me zanimali dobitnici Nagrade Grada Zagreba. Ali, u opširnoj i najčešće doista vrlo informativnoj emisiji Hrvatskog radija Akutalno u 17 saznao sam da dobitnika nagrada ima ukupno šesnaest, od kojih je spomenuto njih, ako sam dobro upamtio, samo troje: glumac, filmski redatelj i autor Dejan Aćimović, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih Dubravka Vrgoč te posmrtno Boris Šprem.
Ništa bolje nagrađeni nisu prošli ni u Aktualcu Radija 101. Danas, eto, u medijima, a pogotovo hrvatskim, vladaju takva pravila i običaji prema kojima je nabrajanje imena nekih tamo šesnaest ljudi jednostavno gubitak vremena. Utoliko više što o zaslugama i pothvatima tih ljudi novinar koji odrađuje prilog, a vrlo često ni njegov urednik, ne znaju ama baš ništa. Srećom među tim nagrađenicima, barem kad su najveće nagrade u pitanju, ipak se uvijek nađe i pokoje opće poznato ime kojim se onda pokrije čitava tema. Moram spomenuti još i to da se na Hrvatskom radiju u istom prilogu moglo saznati mnogo detalja o proslavi Dana Grada Zagreba, o svetoj misi koja je tim povodom služena u katedrali, kao i o procesiji do Majke Božje od Kamenitih vrata.
Te Deum u Palmotićevoj
Ali, ni novinar, ni njegov urednik nisu, primjerice, imali potrebu svoje slušatelje obavijestiti da su među dobitnicima Nagrade Grada Zagreba i mladi zagrebački orguljaši Pavao Mašić i Ante Knešaurek. Da se razumijemo, ne prolaze takvi nagrađenici ništa bolje ni u ostalim, privatnim medijima čiji si vlasnici uglavnom uzimaju za pravo ignorirati svoje obaveze prema javnosti koje proizlaze iz same prirode javnog posla kojim se bavimo.
Ali, čovjek se i kao konzument medijskih sadržaja, a osobito kao novinar, osjeća još mrvicu beznadnije i malodušnije svaki put kada javni servis – kakav bi bez ostatka i kompromisa HRT trebao biti, a još uvijek nije – također prijeđe preko nekog kulturnog i umjetničkog podviga i dostignuća kao pokraj žabe spljoštene na asfaltu.
Ali, zato sam bio i sretan, a kao građanin Zagreba i ponosan kada sam na kraju ipak saznao, pa makar i preko facebooka, za Mašićevu i Knešaurekovu nagradu. Silno mi je drag i Aćimović sa svojim igranim i dokumentarnim filmskim pričama napravljenima sa srcem na pravom mjestu, a Dubravka Vrgoč živa je spona naše kulturne i kazališne sredine s velikim svijetom i kulturom. Ali, meni barem nitko neće zamjeriti ako povrh njih i ostalih nagrađenih uzdignem dvojicu glazbenika, samozatajnih orguljaša koji su na orguljama bazilike Srca Isusova odsvirali sve što je za taj veliki instrument napisao Johann Sebastian Bach.
K tomu su pothvat koji traži mnogo glazbeničke virtuoznosti i ljudske vrline sami i zamislili i izveli, štono se kaže, na slavu Božju. Naime, osim što obojica doista jesu pobožni ljudi, i to na onaj tako uzvišen, a tako prirodan orguljaški način, Mašić i Knešaurek su čitava dva ciklusa koncerata odsvirali i doslovno bez ikakve spomena vrijedne zemaljske plaće. Iz koncerta u koncert sve punija bazilika u Palmotićevoj i oduševljenje koje se odozdo uzdizalo i preplavljivalo i kor s orguljama bila im je najveća nagrada.
Utoliko više novčani iznos koji uz priznanje donosi Nagrada Grada Zagreba također odlazi u prave ruke, zlatne orguljaške ruke koje su nakon Bacha krenule u berbu jednog drugog monumentalnog orguljaškog opusa, onog što ga je ispisao veliki Bachov uzor Dietrich Buxtehude. Evo, baš ove nedjelje, 9. lipnja, možete prošetati do isusovačke bazilike u Palmotićevoj i tamo od 20 sati poslušati Mašića i Knešaureka kako zaključuju Buxtehudeovu sezonu programom prikladnog naslova “Te Deum laudamus” (Tebe Boga hvalimo). Kao i na sve njihove prethodne koncerte, ulaz je slobodan.
I među laureatima Nagrade Vladimir Nazor, najvišeg priznanja što ga Republika Hrvatska dodjeljuje za umjetnička ostvarenja, našla se jedna divna osoba i glazbenica. Godišnju nagradu dobila je Monika Leskovar za svoja tri lanjska nastupa u Zagrebu. Jedan je bio nezaboravni recital na kojem je s izraelskim pijanistom Itamarom Golanom, uz skladbe Schumanna, Beethovena i Šostakoviča, s jednakom posvećenošću odsvirala i Rapsodiju concertante Borisa Papandopula.
Na otvorenju filharmonijske sezone na programu je bio Šostakovičev Prvi koncert za orkestar i violončelo, a u ciklusu ansambla Cantus Monika Leskovar je bila nadvremenski uvjerljiva solistica u Trećoj komornoj muzici (3. Kammermusik) Paula Hindemitha. Odbor za dodjelu Nazora pri tom je čak bio izbirljiv jer Monika Leskovar imala je 2012. u Zagrebu još dva podjednako sjajna nastupa svirajući Rokoko varijacije Čajkovskog sa Zagrebačkom filharmonijom te Saint-Saënsov Prvi koncert uz Simfonijski orkestar HRT-a.
Pravo na ogorčenost
Ali, za bilo kakvo udubljivanje u umjetničke pothvate laureata nikada neće biti toliko mjesta koliko za skandal koji izazove umjetnik kada neku nagradu odbije.
Ivo Malec je francuski skladatelj koji Hrvatskoj ne pripada samo rođenjem. Glazbenici i publika njegovog su postojanja svjesni i s njegovim opusom prilično dobro upoznati. Uostalom, Malec u potpunosti odgovara službenom opisu dobitnika Nazora za životno djelo: “Istaknuti umjetnik koji je svojim stvaralaštvom obilježio vrijeme u kojem je djelovao i čiji je stvaralački put zaokružen, a njegova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske”.
Nažalost, usprkos brojnim naporima da se njegova djela izvode u Hrvatskoj, kao i da predstavljaju Hrvatsku čak i u Francuskoj, usprkos počastima struke i kolega na koncertima u Zagrebu posvećenima samo njegovoj glazbi, te bez obzira prema naklonosti koju mu i danas iskazuju mlađi naraštaji skladatelja, izvođača i muzikologa, maestro Malec odlučio je da mu je od svih tih veza s Hrvatskom draža i važnija ogorčenost zbog toga što mu prva značajna nagrada iz domovine dolazi po njegovom sudu prekasno.
Na to mišljenje i tvrdnju maestro Malec ima pravo i s tom se je tvrdnjom lako složiti, baš kao i s ocjenom da je Ministarstvo kulture napravilo veliki gaf kada javnosti nije proslijedilo Malecovo obrazloženje odbijanja Nagrade. Na to je maestro iz Pariza prosuo još žuči i dobio više medijske pažnje nego što bi je danas u Hrvatskoj, a i bilo gdje drugdje, osvojila njegova glazba. Čitava je priča prilično jadna, ali ne toliko da pokvari radost zbog postojanja Monike Leskovar, Pavla Mašića i Ante Knešaureka. Zato sam im i nastojao da im ovdje vratim barem djelić nepravedno oduzetog medijskog prostora. I to ne zbog njih, nego zbog nas.
