Uskrs je svetkovina Isusova prijelaza iz smrti u život. Smrt koja nam se čini tako konačnom u njegovoj je vazmenoj perspektivi samo odskok prema neslućenom. Naša nas umiranja neprestano dovode na prag Uskrsa s kojeg se, doduše, ne umanjuju teškoće i ne dokidaju dramatičnosti, no pogled vjere mijenja našu duhovnu optiku. A ona zatvara grobna vrata i otvara vrata života. Stoga je Uskrs nada nad svim nadama. U njoj se skupljaju naše granice i nemogućnosti, strahovi i patnje...
Skupljene poput Isusovih grobnih povoja, stavljene su pred konačnu Božju preobrazbu. Vjera u Uskrsloga ljudskija je od svih ljudskih zbilja jer potvrđuje one energije u čovjeku koje su nužne da bi se živjelo odgovorno i sveto. Uskrs stoga potvrđuje i pospješuje ljudskost jer joj oduzima udarnu iglu pouzdanja u samu sebe.
Vraća je onamo odakle je i krenula njezinom božanskom izvoru. Oduzimajući ljudskosti njezino "pobožanstvenjenje", koje bi dolazilo od nje same, Uskrs je oslobađa brutalnosti i tiranije. Uskrs je konačni Božji "da" stvorenju, dokaz njegove upisanosti u svijet, u ovo postojanje u kojem nas tajne nadilaze. O ljudskome bi se postojanju smisleno smjelo govoriti samo u perspektivi Uskrsa.