Reakcija Ustavnoga suda na podnesak HSP-a zbog de facto zabranjenoga
stranačkog spota pokazuje ozbiljne poteškoće u funkcioniranju Suda.
Ponajprije, Sud (njegova dvotrećinska većina) očito ne razlikuje moral
i pravo. Ne tek izborni zakon, nego i samo njegovo ime ne dopušta
Etičkome povjerenstvu izricanje zabrana – a Povjerenstvo je zaključilo
da spot “nije prihvatljiv za javno emitiranje” i, u zbilji, dovelo do
zabrane spota.
Umjesto da to jasno kaže, Ustavni je sud prihvatio ovakvu ulogu
Etičkoga povjerenstva, te, dapače, ustvrdio da se “svi sudionici
izbora… moraju pridržavati” Kodeksa koji je Povjerenstvo donijelo.
Uporaba glagola morati dodatno ukazuje na nesnalaženje sudaca – glagol
označuje izvanjski (npr. pravno) nametnutu obvezu; etička se stajališta
iskazuju glagolom trebati, koji označuju unutrašnju, moralnu obvezu.
Povjerenstvo je – na osnovi jasno formuliranih moralnih razloga – moglo
pozvati HSP da povuče spot, no ne i proglasiti ga neprihvatljivim za
javnost. Ovako, Sud nije samo pobrkao moral i pravo, nego je, dijelom,
prepustio Povjerenstvu nadzor nad ustavnošću i zakonitošću izbora,
ulogu koja je zakonom i Ustavom u nadležnosti Ustavnoga suda.
Uz ove – za ustavni poredak ključne – formalne dvojbe, stajalište Suda
ima i – podjednako sporne – političke implikacije. Etičko je
povjerenstvo dobilo podršku za pravno i moralno neodrživo proširenje
svojih ovlasti, a istovremeno je pokazalo nesnalaženje u reakcijama na
povrede osnovnih načela korektnosti u kampanji.
Ne samo zbog objave stavova bez ikakvih obrazloženja (a moral živi od
argumentacije, jer nema silu u pozadini), nego i zbog nesposobnosti da
reagira, primjerice, na “Dinamov” oglas, ili na to što se vođe HDZ-a i
SDP-a međusobno (“neizravno”) optužuju za veze s narkoscenom.
Nejasna pozicija Ustavnoga suda ostaje dugoročnim problemom zajednice.
GOST SURADNIK
