Antun Gustav Matoš bio je veliki nacionalist i veliki Europljanin. Da mu je tko rekao da to dvoje ne ide zajedno, pomislio bi da nije dobro čuo, jer za njega su hrvatstvo i europejstvo bili naravni elementarni spoj, nešto kao NaCl ili H2O. Tumačio je “da je ponajveća naša strast Evropa, Zapad, Evropa umjetnosti, znanja i slobode”, da je internacionalizam u osnovi “nacionalističan” i da je nacionalni suverenitet (sloboda, neovisnost) uvjet svake zdrave integracije.
AGM-a sam se sjetio u povodu rasprave o hrvatskome jeziku, koja je neki dan (5. 2.) održana u Tovarniku, u predvorju seoske osnovne škole, na mjestu na kojem se o hrvatskome jeziku razgovaralo i prije 20 godina, točno na dan proglašenja Božićnog ustava (22. 12. ‘90.). Prije dva desetljeća u Tovarniku se raspravljalo o značenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. – bio je to prvi slobodni javni razgovor o tom povijesnom dokumentu – a sad se razmatrao položaj hrvatskog jezika u slobodnoj Hrvatskoj. Oba skupa organizirao je tovarnički intelektualni krug okupljen oko nezaustavljivog matošijanca Željka Anića, koji upravo dovršava obnovu Matoševe rodne kuće i podizanje kulturnog centra.
Ono što se dobro razumije u Matoševu selu – da Europa umjetnosti, znanja i slobode treba Hrvatskoj, ali i da takvoj Europi ne treba nacionalno bezvoljna, bojažljiva i o svemu i svakome ovisna Hrvatska – teško dopire do svijesti političkih elita u Matoševu gradu. Dok Tovarnik ključ za Europu ne traži u odustajanju od Hrvatske, nego u povratku svom istinski velikom Hrvatu u Europi i nepatvorenom Europljaninu u Hrvatskoj, u Zagrebu se zazire gotovo od svega što ima bilo kakvu nacionalnu dimenziju. Nije lako reći, ali nacionalni osjećaj, nacionalna kultura, nacionalna tradicija... danas su pod većom sumnjom nego što su bili u komunističkoj Jugoslaviji. Stajalište da “na putu u Europu” nije pametno isticati hrvatske nacionalne posebnosti, nigdje nije oficijelno prihvaćeno, ali je u praksi već odavno na snazi. Da je Republika Hrvatska država svih svojih građana, to se može čuti, no da je ona ponajprije “nacionalna država hrvatskog naroda” i da ju je taj narod stvorio (za sebe i sve koji u njoj žive), kako stoji u njezinu Ustavu, to se ne čuje gotovo nikad, a kad se čuje, obavezno se “razblažuje” svakojakim dodacima (npr. o ravnopravnosti nacionalnih manjina). Strah od nacionalističke etikete jači je od svih ustavnih odredaba.
Stoga i odgovor na tovarničko pitanje o tome kakav je položaj hrvatskog jezika u slobodnoj Hrvatskoj, glasi: kilav. Službeno ga nitko ne osporava, razgranat je i udovoljava svim komunikacijskim potrebama, živi u književnosti, ima većinu nužnih priručnika..., ali ga se unatoč tomu ne prestaje sumnjičiti i kažnjavati zbog njegova istočnog grijeha, a to je bijeg iz “bratstva i jedinstva” s drugim južnoslavenskim jezikom. Uvijek taj hrvatski nacionalizam!
Europa jest hrvatska strast, ali ipak ne tolika da si zbog nje damo iščupati jezik (nacionalnost). A i što će Europi mutavci!
\"Ćkomi baba, mi smo frigani!\"