Dobro poznajem poduzetnika iz malog grada usred poljoprivrednog k/raja.
Tvrtka mu se bavi nekolikim poslovima, među ostalim i prodajom
traktora. Do jesenas mu je posao išao prilično dobro, od jesenas
nikako. Seljaci iz okolnih bogatih sela jednostavno su prestali
kupovati traktore. Premda se uvjeti kupnje ni za dlaku nisu promijenili
(kome je potreban zajam, može ga dobiti u proceduri koja ne traje dulje
od četvrt sata), a potreba sela za novom mehanizacijom i dalje postoji,
prodaja je stala. Zašto?
Jedini odgovor koji je zabrinuti poduzetnik uspio dobiti jest -
recesija. Kakva recesija? - pitao je odustale kupce. Je li se kod vas
na gazdinstvu išta promijenilo? Nije li godina bila iznadprosječno
rodna? Zašto biste odustali od novog traktora, kad vam on treba da
biste nagodinu imali još izdašniju ljetinu?
Je - odgovorili su mu - imate pravo, ali mi smo u recesiji.
A znate li vi - nije se dao poduzetnik, inače ekonomist po struci - što
je recesija?
Ne znamo, ali neka velika propast jest kad se o njoj povazdan govori
kao o crnome đavlu.
Nikakve još recesije nema - pokušao je ekonomist razuvjeriti svoje
gazde s njiva - ali će je biti ako vaš ovogodišnji urod bude manji od
prošlogodišnjeg. A sigurno će biti manji odustanete li unaprijed od
planova da ga povećate.
Nije ih razuvjerio. Ne zbog toga što mu ne bi vjerovali, nego zbog toga
što je privlačna moć propasti kojoj su svakodnevno izloženi, osobito
navečer kad sjednu pred televizore, jača od najbolje argumentacije o
mogućem napretku. Maljanje vraga po zidu oduvijek je privlačnije od
ozbiljnog - čitaj: mukotrpnog - planiranja neizvjesnog boljitka.
Neki sam dan sreo prijatelja koji radi kao sveučilišni profesor. I od
njega sam, kao i od prodavača traktora, htio čuti kako mu je, precizno:
je li na bilo koji način osjetio da mu je (u materijalnom smislu) teže
nego što mu je bilo prije godinu dana?
Jesam, osjetio sam, odgovorio mi je kao iz puške, plaću za siječanj
dobio sam s pet dana zakašnjenja!
Dobro, složili smo se, nije strašno. Ako ostane samo na tome. Ali toga
se profesor i pribojava, naime, da se nevolje neće zaustaviti na
kašnjenju plaće. Jer, znaš, objasnio mi je, recesija...
Kakva recesija!? - pobunio sam se, ne dopustivši mu da završi rečenicu.
Čitaš li ti, čovječe, novine! Gledaš li televiziju! - u čudu me
pogledao prijatelj, kao da pred sobom ima mjesečara. Ni o čemu se
drugom i ne govori, nego o skoroj propasti!
Posve točno. Privlačnost propasti nadvladala je sve druge životne
senzacije, a ponajprije bilo kakvu optimističku projekciju. Prilike su
u javnom životu hrvatskom takve da se optimizam tretira kao neka vrsta
ludila, a sklonost katastrofizmu pouzdanim simptomom zdravog duha (u
bolesnom tijelu). Sve propada, pa čak i ono što će se tek dogoditi,
npr. hrvatski turizam. O čemu svjedoči i ovaj sladostrasni novinski
naslov, jedan od mnogih sličnih: “Katastrofa / Alarmatna predviđanja
stručnjaka / Propast turizma stanjit će proračun za 3,5 milijardi kn”.
Nevjerojatan primjer uživanja u propasti, i to u onoj koja bi se tek
mogla dogoditi, naravno, ako se na njoj bude dovoljno radilo. Traktori
se neće prodavati, plaće će se prestati isplaćivati, turizam će
propasti... Prava uživancija!
GOST SURADNIK
