Ima političkih tema o kojima se u javnosti svađa i raspravlja, a javnost i ne zna o čemu je riječ, ili zna vrlo oskudno. Najnoviji pak prijepori o imenovanju petnaestak veleposlanika vrhunac su nesklada između nedostatka javnog interesa i dramatične napetosti između Banskih dvora i Pantovčaka.
Kad biste među građanima napravili anketu o hrvatskoj diplomaciji, o imenima veleposlanika, o učincima za Hrvatsku, posebno u gospodarstvu, rezultati bi bili nikakvi. Zaključak bi mogao biti: Hrvatska s diplomacijom ili bez nje, svejedno je. Pa ipak, Jadranka Kosor o toj temi govori kao da je presudna za zemlju, a na isti joj se način uzvraća iz Ureda predsjednika. Po nekim procjenama, Hrvatska bi mogla ukinuti 50 posto svojih veleposlanstava a da joj to nimalo ne naudi. Imati veleposlanike u velikim zemljama u kojima se kroji sudbina svijeta i po jedno veleposlanstvo u regijama bilo bi sasvim dovoljno.
Uštedio bi se golem novac. Ali u mnogim zemljama, pa tako i Hrvatskoj, diplomacija čini dio elite radi koje država i postoji. Kad se za nekoga kaže da je negdje veleposlanik, pogotovo u nekoj značajnijoj zemlji, kaže se zapravo da je dosegao jedan od najviših stupnjeva koji se može imati u društvu i državi, te je to za mnoge veleposlanike jedini smisao njihova posla. A kad se propita u kakvim su relacijama Hrvatska i zemlje u kojim su ti veleposlanici, vidi se da je Hrvatska uvijek na gubitku, uvijek u deficitima svih vrsta. Tako su oni, pogotovo u moćnim zemljama s kojima smo se ovisnički vezali, predstavnici kolonije Hrvatske koji stoje na usluzi političkim i gospodarskim interesima tih zemalja.
Zašto su se Jadranka Kosor i Ivo Josipović našli u sporu zbog imenovanja novih veleposlanika? Zato što se u svim državama, pa tako i u Hrvatskoj, takmaci za vlast uvijek bore za što više svojih ljudi u različitim elitnim službama, jer kadrovi su bedem koji štiti karijere. Ivo se Josipović s jedne strane udvara nekim socijalnim skupinama, izigrava dobrotvora, što ga ni na što ne obvezuje, jer nikome ništa pomoći ne može, ali mu je važno da ostavi dojam o brižljivosti za ljude i zemlju. U nizu pak slučajeva pokazao je da su mu građani najmanje važni te da mu je važna što šira i što čvršća kadrovska mreža, koja će mu jamčiti dugotrajnu karijeru. Iste ambicije ima i Jadranka Kosor. Ovaj njihov sukob potvrđuje kako pitanja o sudbini Hrvatske poimaju kao pitanja o njezinim elitama.
Pantovčak i Banski dvori nikad se nisu tako dramatično sukobili oko nezaposlenosti, oko radnika koji rade a ne primaju plaće, oko stotina tisuća umirovljenika koji žive na rubu siromaštva, oko suđenja komunističko-partizanskim zločincima, oko promocije “nove pravednosti” poslije koje je sve veća stara nepravednost... Njihova država je država ugleda njezinih čelnika u Bruxellesu, Londonu, Parizu, Washingtonu, Sarajevu, Beogradu..., država “povijesnih susreta” s najvećim državnicima svijeta, papama i inim planetarnim uglednicima, država luksuznih prijmova i dodjela priznanja, a u tom glamuroznom poslanju vlasti veleposlanici mogu odigrati značajnu, kadšto i presudnu ulogu. Oni su uglavnom višak koji nepotrebno troši novac, ali su prijeko potrebni kao dio elite koja svoje postojanje smatra svrhom države. Jedna novinarska bijeda, sadašnji hrvatski veleposlanik u Francuskoj Mirko Galić, koji se i u socijalizmu i u demokraciji svakome uvlačio u dupe, i beogradskim i zagrebačkim redakcijama, i Stojčeviću, i Račanu, i Tuđmanu, i Šušku, bit će i diplomatska bijeda koja će se i u Parizu uvlačiti u dupe svakome tko će mu omogućiti neki dobitak za političke mu gazde u Zagrebu.
Uglavnom oko takvih veleposlanika premijerka i predsjednik vode bitku, koja je za Hrvatsku potpuno nevažna, ali je važna za jačanje njihovih kadrovskih mreža. Nisu se, naravno, počupali oko toga što bi diplomacija trebala učiniti za Hrvatsku, jer im je najvažnije što može učiniti za jačanje njihovih elitističkih skupina. To jest za sigurnost njihovih stražnjica.
Bravo Ivkošiću, jad, bijeda i sramota za zemlju su ti naši \'diplomati\'