Na cesti su kolone: pred tunelima, pred naplatnim kućicama, automobili
kilometrima mile korak po korak. U automobilima sjede domaći i strani
turisti.
I, ponašaju se na dva posve različita načina. Dolaze novinari da ih
pitaju kako im je, kako podnose vrućinu, što misle o prometu. I, uvijek
je isto: stranci su vedri, dobro raspoloženi, puni pohvala. A domaći su
nervozni, ogorčeni, psuju državu i ministra prometa.
I, u tome nema iznimaka. Svi su stranci veseli, svi su domaći ljudi
bijesni. E, to ne može biti slučajno. Odakle razlika dolazi? Meni se
čini da su njezini uzroci trostruki.
Prvo i prvo, stranci su, za razliku od nas, isplanirali svoje
putovanje. Isplanirali su ga tako da ih ne zaskoče nepredviđene
okolnosti. Njima dvosatno čekanje u koloni ne znači nikakav gubitak, a
nama najčešće znači katastrofu.
Drugo, stranci nisu djetinjasti i neurotični. Oni ne osjećaju prisilu
da iskoriste svaku sekundu svoga odmora, niti očekuju da im na tome
odmoru sve teče savršeno. Zato i uviđaju da je stajanje u koloni tek
manja nevolja koju će ionako ubrzo zaboraviti.
Treće, stranci su svjesni vlastite odgovornosti. Oni znanju da su sami
izabrali dan i sat kad će krenuti na put. Zato su spremni snositi
posljedice svoje odluke, pa makar to bilo i čekanje na cesti. Oni
vjeruju da je tako pošteno.
E sad, budući da između nas i njih postoje takve razlike, čovjek mora
pomisliti da iza toga stoje i neke općenitije zakonitosti koje se tiču
mentaliteta i svjetonazora. I doista, kad se bolje pogleda, autocesta
se može shvatiti kao cesta života kojom svi putujemo, a razlike u
ponašanju između nas i stranaca kao razlike u pogledima na život.
I, gle: kao što stranci planiraju putovanje, tako oni planiraju i
život. Niti improviziraju, niti se pouzdaju u sreću, nego gledaju
godinama unaprijed i pripremaju se, koristeći se iskustvom. Za nas je
pola godine daleka budućnost o kojoj nismo kadri ni misliti, a iskustva
kao da i nemamo.
Onda, kao što stranci nisu cendravi kad se radi o ljetovanju i odmoru,
tako nisu cendravi ni inače. Oni znaju da se život sastoji od lijepih i
ružnih trenutaka i kadri su razlikovati veliku nevolju od male, pa ne
padaju u očaj za svaku sitnicu. A upravo to mi radimo: nemamo nikakve
hijerarhije ni u čemu, pa smo zato stalno u nekim ekstremima.
Napokon, kao što su svjesni odgovornosti za svoje putovanje, tako su
stranci svjesni i odgovornosti za vlastiti život. Ne ponašaju se kao
domaće životinje, koje netko drugi treba da hrani i vodi, nego
preuzimaju uzde u svoje ruke.
Eto, to su te razlike. Kad ih čovjek ovako pobroji, ne izgledaju
osobito velike. Ali, zapravo su bitne: one dijele putovanje od srljanja
i život od životarenja.
GOST SURADNIK
Veseli stranci i bijesni domaći
