Za Dragutina Guzovskog ovo su posebno emotivni dani. Vukovarski branitelj, koji je nakon pada grada odveden u srpski koncentracijski logor u Srijemskoj Mitrovici, ondje je proveo više od šest mjeseci, od čega čak 126 dana u samici, izložen teškim torturama i zlostavljanjima. Danas, 35 godina poslije, sjećanja na zatočeništvo i sve ono što je prethodilo njegovu odvođenju nisu izblijedjela. Naprotiv, kako kaže, upravo u ovo vrijeme ponovno se javljaju snažne emocije i slike stradanja kojima je svjedočio. No, unatoč svemu što je prošao, Guzovski se vratio u svoj Vukovar, nastavio graditi grad i posvetio se borbi za istinu o sudbini hrvatskih logoraša i kažnjavanju odgovornih za zločine.
Dragutin Guzovski vukovarski je branitelj, bivši zatočenik srpskih koncentracijskih logora i predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Vukovarsko-srijemske županije. Jedan je od najistaknutijih sudionika nastojanja da se dokumentiraju zločini počinjeni nad hrvatskim zatočenicima, a prvi je vukovarski branitelj i logoraš koji je osobno podnio građansku tužbu protiv Republike Srbije zbog tortura koje je pretrpio u logoru. Njegov je potez potaknuo i stotine drugih bivših logoraša da krenu u pravnu borbu za naknadu štete.
U obranu Vukovara uključio se već 2. svibnja 1991. godine. Na Mitnici je sudjelovao u obrani gdje je postao zapovjednik Pratećeg voda Druge bojne 204. brigade. Prije toga bio je i ratni direktor Komunalca Vukovar, a njegova je postrojba, uz obrambene zadaće, osiguravala logistiku potrebnu za funkcioniranje cijeloga grada.
– To su bili neopisivi dani. Onaj tko to nije doživio, taj ne zna što je propustio. To se samo jednom u životu događa, da budeš odabrana generacija koja će stvoriti toliko željenu vlastitu državu, Republiku Hrvatsku. A drugo, ta ljubav i prijateljstvo koji su među nama vladali. Bili smo spremni jedan za drugoga napraviti sve. To je nešto neopisivo. Bili smo sretni kada bismo se ujutro vidjeli i utvrdili da smo svi na broju. Nitko nije znao trenutak kada će stradati – prisjeća se Guzovski. Tijekom obrane Vukovara tri je puta ranjen. Jedan geler i danas mu se nalazi u kralježnici, a posljedice ratnih ozljeda nosi i u obliku koljena od titana.
– Bio sam ovdje na Mitnici, u okviru štaba obrane Mitnice. Prvo sam bio ratni direktor poduzeća Komunalac Vukovar, a onda zapovjednik Pratećeg voda Druge bojne 204. brigade. Mi smo ostvarivali svu logistiku koja je bila potrebna ne samo našoj bojni nego cijelom gradu Vukovaru. Još 17. ujutro očistili smo sva javna gradska skloništa i odvezli smeće, tako da Vukovar nikada nije doživio mišju groznicu. Nije bilo nikakve zaraze, čak ni u bolnici koja je radila u nezamislivim uvjetima. Zato uvijek kažem da se Vukovar branio srcem – govori. Dodaje kako su im snagu davali i oni najmlađi, djeca koja su ostala u opkoljenom gradu. – Vukovar su branila i ona najmanja djeca, pa i dijete koje se tek rodilo. Davala su nam snagu da ostanemo i ne uzmičemo jer, ako se mi maknemo, njih više nema.
Nakon sloma obrane Mitnice, zarobljen je. S ostalim braniteljima ukrcan je u kamione i odvezen na Ovčaru, gdje su proveli oko dva sata. Potom su upućeni prema Srijemskoj Mitrovici. Ondje su stigli oko pola dva ujutro, a pri izlasku iz kamiona dočekao ih je zloglasni špalir razularenih vojnika, milicajaca i civila.
– Kada smo stigli u Srijemsku Mitrovicu, počeo je pakao. Imali smo sreću da nas nitko nije dirao dok smo bili na putu jer su već na Ovčari vikali da nas treba 'zaorati'. Međutim, vojska Novosadskog korpusa pratila nas je sve do Srijemske Mitrovice. Kada smo oko pola dva ujutro izašli iz kamiona, dočekao nas je špalir. Čuveni špalir polupijanih, razularenih vojnika, milicajaca i civila. Morali smo proći kroz njega. Određeni broj ljudi nije mogao izdržati udarce. Oni koji su pali više nikada nisu ustali – opisuje prve trenutke zatočeništva.
Prema njegovim riječima, u logoru u Srijemskoj Mitrovici ubijena su 304 čovjeka. Posebno ga boli činjenica da, unatoč brojnim svjedočanstvima i dokumentaciji, odgovorni za zločine još nisu kažnjeni. – Sve se to zna. Znaju se ljudi koji su bili na Veleprometu i Ovčari, zna se što se događalo. Međutim, do sada nitko nije odgovarao ni za što – ističe.
Njegovo zatočeništvo trajalo je više od šest mjeseci, a posebno teško razdoblje bilo je 126 dana koje je proveo u samici. U nju je prebačen oko Božića 1991. godine, a pušten je tek dva dana prije razmjene, 20. svibnja 1992. godine. Do tada se, sve do polovice travnja, službeno vodio kao nestala osoba.
– Znalo se dogoditi da me po tri dana nitko ne posjeti u samici i da čak ne dobijem ništa za jesti. Jedina sreća bila je što sam imao umivaonik pa sam mogao piti vode koliko sam htio – govori.
– Kada bi čuo da dolaze vojničke čizme, morao si skočiti, staviti ruke na leđa i stati uza zid. Nikada nisi znao tko će ući. Nikada neću zaboraviti 13. ožujka 1992. godine. Došla su trojica mladih vojnika. Po naglasku sam čuo da su podrijetlom iz Bosne. Pitali su me jesam li išao u školu. Rekao sam im da sam, koliko sam dugo išao u školu, možda stariji po školskom stažu od njih trojice. Onda su me pitali kako je moguće da sam toliko dugo išao u školu, a da nisam čuo za bratstvo i jedinstvo. Odgovorio sam im: 'Ja sam čuo da neće dugo proći i vi ćete čuti.' I tako je bilo. Nije prošlo mnogo vremena, a zaratilo se u Bosni – prepričava. Toga dana ponovno je brutalno pretučen. Slomili su mu desno rame, polomili sedam rebara, a oba koljena su mu napukla.
– Sve sam to preživio. Što možemo, tako je bilo. Nisam ja jedini. Mnogi moji prijatelji teško su stradali u tim srpskim logorima – kaže. U najtežim trenucima snagu su mu davali vjera i misao na obitelj. Tada je imao 37 godina, suprugu i dvoje djece. I sam je odrastao bez oca, pa je odlučio učiniti sve kako njegova djeca ne bi doživjela isto.
– Ne mogu vjerovati kako bi te trenutke preživjeli ljudi koji nemaju vjeru. Molitva i pomisao na obitelj koja te čeka davale su mi snagu. Ja sam odrastao bez oca i zarekao sam se da ću izići iz logora, pa makar i u kolicima, da moja djeca neće odrasti bez oca. To mi je bilo najvažnije – govori Guzovski.
Iz logora je naposljetku razmijenjen 22. svibnja 1992. godine u Lipovcu. Bila je to velika razmjena po načelu 'svi za sve', a tada je slobodu dobilo ukupno 288 hrvatskih zatočenika.
Kada je napokon izašao, imao je samo 56 kilograma.
– Pola mene ostalo je u Srijemskoj Mitrovici. Međutim, nisam se predavao. Petnaest dana nakon izlaska iz logora zaposlio sam se u Zagrebu kao savjetnik direktora zagrebačke Čistoće. Ondje sam bio četiri godine. Nakon toga me predsjednik Tuđman imenovao zamjenikom župana kada su formirane županije. Opet sam morao ostaviti obitelj u Zagrebu i doći u Vinkovce. Početkom 1997. godine vratio sam se u Vukovar jer sam ovdje dobio povjerenje za osnivanje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, čiji sam bio direktor – govori o životu nakon razmjene.
Rad mu je, kaže, pomogao da se ponovno izgradi nakon svega što je prošao. Tijekom karijere obnašao je niz odgovornih dužnosti, a bio je i jedan od osnivača Vukovarskog veleučilišta. Predavao je četiri predmeta kao vanjski suradnik, uz svoj redoviti posao, a radio je i kao zamjenik pokojnog vukovarskog gradonačelnika Vladimira Štengla, predsjednik Uprave Komunalca i član Uprave Vodovoda.
– Četrdeset i četiri godine sam odradio. To me održalo. Posao je najbolja terapija. Sada sam već šest godina u mirovini i nadam se da će me zdravlje poslužiti – kaže.
Iako je nakon rata imao priliku ostati u Zagrebu, gdje je imao dobar posao i stan, odlučio se vratiti u grad u kojem je rođen. Vratio je stan u Zagrebu koji je dobio od predsjednika Tuđmana, kao i stan u Vinkovcima koji mu je kupila Županija. Podigao je kredit, obnovio obiteljsku kuću i vratio se u Vukovar.
– Nisam mogao zamisliti živjeti negdje dalje od Vukovara. Vratili smo se svojoj kući, u svoj grad, ondje odakle su nam korijeni, gdje smo rođeni, gdje su nam djeca rođena, gdje smo išli u školu i gdje su se stvarale prve ljubavi. Sve ono što se događa u mladosti. Kažu ljudi: 'Tko se napije Vuke i najede štuke, iz Vukovara ne može otići'. Nažalost, mnogi su otišli, ali mi smo ovdje. Nastavili smo graditi ovaj grad – govori.
Guzovski je prvi vukovarski branitelj i logoraš koji je osobno podnio građansku tužbu protiv Republike Srbije zbog tortura u logoru. Prilikom izlaska iz logora oduzeti su mu vjenčana burma, zlatni sat i ogrlica s raspelom, a o tome je dobio službenu potvrdu s pečatom logora ratnih zarobljenika u Srijemskoj Mitrovici i potpisom komandanta.
– Oni negiraju da je bilo logora, a s druge strane izdali su mi potvrdu da sam bio u logoru – ističe. Danas, 35 godina poslije, Guzovski i dalje smatra da se o zločinima mora govoriti, da se žrtve ne smiju zaboraviti i da odgovorni moraju biti procesuirani.