Problemi vezani uz nas pirotehničare vrlo su kompleksni i za njihovo rješavanje nema zainteresiranih strana. Samo da navedem da postoje tri sindikata, dvije udruge poslodavaca, nejedinstveni pirotehničari, Hrvatski centar za razminiranje i Ministarstvo unutarnjih poslova koji pogoduju pojedincima i grupama. I na kraju Vladin ured za razminiranje koji ne radi ništa, samo crpi novac iz proračuna namijenjen za neposredno razminiranje. Ako se nešto i pokrene, počne se vrtjeti u krug i na kraju se sve vrati na staro – riječi su pirotehničara iz Slavonije koji je u sedam godina staža na raščišćavanju minskih polja promijenio tri tvrtke. U jednoj mu je poslodavac ostao dužan pet plaća i terenskih dodataka pa ga je tužio i dobio spor, ali svoja potraživanja ne može naplatiti jer je gazda zatvorio tvrtku. I zatim otvorio drugu, također za razminiranje. Jer zakon mu to ne priječi.
Je li to zato što za rješavanje nagomilanih problema o kojem su nedavno na prosvjedu progovorili i pirotehničari – odaslavši zastrašujući apel da minska polja ni nakon njih nisu čista i da na teren koji su pregledali ne bi pustili svoju djecu – zaista nema zainteresiranih strana? Ili su razlog interesne skupine umrežene s politikom koje se svih ovih godina motaju oko budžeta za razminiranje u kojem su milijuni i milijuni kuna ili pak to što se u poslu s razminiranjem godinama zaista muljalo na sve strane? No sada je sasvim izvjesno da Hrvatska do 1. ožujka 2019. neće biti očišćena od mina. A kada će biti, u ovom trenutku nitko ne zna. Krajnji se rok ne precizira ni u nacrtu prijedloga novog Nacionalnog programa protuminskog djelovanja, koji je u izradi, a koji bi se nakon javne rasprave trebao naći pred Vladom, ako je bude.
Za razminiranje su ostala još 467,4 četvorna kilometra na području 68 gradova i općina u Ličko-senjskoj (145,2 km2), Sisačko-moslavačkoj (80,6 km2), Osječko-baranjskoj (61,5 km2), Karlovačkoj (53,4 km2), Zadarskoj (40,2 km2), Požeško-slavonskoj (30,5 km2), Šibensko-kninskoj (28,5 km2), Splitsko-dalmatinskoj (22,2 km2) i Brodsko-posavskoj (2,5 km2) županiji. Na toj je minski sumnjivoj površini evidentiran 44.981 komad minsko-eksplozivnih sredstava kao i velik broj razasutih neubojitih eksplozivnih sredstava. Zbog neočišćenih minskih polja izravno su ugroženi životi 516.330 ljudi, odnosno 12 posto hrvatskog stanovništva. Taj preostali dio posla za pirotehničare će biti i najteži; ostalo im je od mina očistiti šume i nepristupačne predjele koji su dva desetljeća od rata zarasli u korov i šikaru. S pravom ili ne, ali mnogi se pitaju koliko će tek mina na tim područjima ostajati ako su na ravnici nedaleko od prvih kuća lani u Ceriću kod Vinkovaca nakon razminiranja ostala dva PROM-a, tri tenkovske mine, dvije pješačke PMA1 i jedna granata 20 mm, 30 metaka kalibra 7,62 i jedna ručna kumulativna mina M80. No, unatoč tom pronalasku, upriličena je svečana ceremonija dodjele certifikata Vukovarsko-srijemsko županiji da je čista od mina iako to područje nije bilo ponovno razminirano.
‘Natječaji se namještaju’
Kada je 2009. godine donesen Nacionalni program, minski sumnjivo je bilo 954,5 četvorna kilometra za čije je čišćenje trebalo osigurati ukupno 4.187,000.000 kuna. Da je sve ostalo po planu, sada bi pod minama bilo oko 150 četvornih kilometara manje. Ali osom ove i prošle godine, novca za razminiranje bilo je puno manje nego što je planirano i osigurano je tek 68 posto potrebnih sredstava, zbog čega se i radilo manje, a cijene su se urušavale pa se danas orezivanje živice više plaća nego razminiranje.
Postoji nekoliko istina zašto je tako i zašto Hrvatska neće u planiranom roku biti očišćena od mina. O problemima u sustavu humanitarnog razminiranja razgovarali smo s pirotehničarima, poslodavcima i predstavnicima Hrvatskog centra za razminiranje. Sve se tri strane slažu da problemi postoje. Ali ne i tko je za njih odgovoran. Tako poslodavci kažu da je krivo vodstvo Hrvatskog centra za razminiranje (HCR), ponajprije njegov ravnatelj Dražen Jakopec, kojemu spočitavaju upitnu objektivnost kod dodjeljivanja poslova jer je prije dolaska na tu funkciju bio tehnički direktor jedne od tvrtki za razminiranje.
– Gluposti – uzvraća Jakopec. – Istina je da sam radio u tri tvrtke za razminiranje. Sve te tvrtke imaju manji dio tržišnog udjela otkako sam ja ravnatelj. Nisu natječaji politička direktiva. Jasno mi je da se ta mržnja prema meni mjeri u milijunima kuna. Interesne skupine uvijek su postojale, ali poslovi razminiranja ne provode se zbog trgovačkih društava, već zbog građana koji još uvijek, na žalost, žive u neposrednoj minskoj opasnosti. Nikako ne želim biti dio problema, želim ponuditi rješenje. Ali, ako sam ja problem i ako se zbog mene sustav urušava, spreman sam dati svoj mandat na raspolaganje – kaže šef HCR-a.
A poslodavci upravo u HCR upiru kao u izvor problema, s podsmijehom govoreći da centrom za razminiranje upravlja Upravno vijeće u kojem sjede “Goran Granić, dizajner Bruketa, slikari i pisci”. Kažu i da je cijena poslova humanitarnog razminiranja ispod granica ekonomske isplativosti i da se zbog neadekvatnog upravljanja sustavom moraju javljati na natječaje po preniskim cijenama jer će u suprotnom biti na čekanju i u konačnici će morati staviti ključ u bravu. No, u Hrvatskom centru za razminiranje smatraju da su zbog niskih cijena ponajprije krivi poslodavci koji je ruše i u natječajnoj dokumentaciji navode da posao mogu obaviti za upola manje novca nego što je za pojedini posao osigurano. A kod dodjele posla osnovni je kriterij najpovoljnija ponuda. Ipak, ispod 50 posto od propisane cijene se ne ide, tvrde u HCR-u, iako je bilo i takvih ponuditelja.
– Tražili smo od njih da nam napismeno objasne kako misle za tako malo novca obaviti posao. Jedan od poslodavaca nam je odgovorio da će uštedjeti tako što će smanjiti plaće pirotehničarima – kaže pomoćnik ravnatelja HCR-a Tomislav Ban.
Poslodavci okupljeni u Hrvatskoj udruzi poslodavaca humanitarnog razminiranja ističu da nelojalnu konkurenciju na tržištu predstavlja i državna tvrtka Mungos, koja se nekoliko puta dizala iz ponora stečaja stvarajući pritom goleme gubitke, a čiji je vlasnik Hrvatski centar za razminiranje.
– Oni su im vlasnici, daju im posao, nadziru ih i plaćaju ih – buni se Zdenko Sokač, vlasnik dviju tvrtki za razminiranje u kojima je zaposleno ukupno 50 pirotehničara.
Boris Sigur, predsjednik HUP Udruge poslodavaca humanitarnog razminiranja, kao veliki problem navodi i to što je ove godine “prvi put osigurano dovoljno novca za razminiranje RH, no poslodavci i pirotehničari usprkos tome nemaju posla jer se natječaji ne raspisuju”.
U Hrvatskoj trenutačno radi 47 tvrtki za razminiranje, a prema službenim evidencijama ima 647 pirotehničara. Kad se odlučuje o dodjeli posla, gleda se i koliko tvrtka ima zaposlenih pirotehničara. No pirotehničari tvrde da je stvarna brojka radno aktivnih barem za stotinu manja od one koja se prikazuje.
– Skidaju ljude s bolovanja samo da imaju broj. Kad dobiju posao, ti se ljudi vraćaju na bolovanje, a to više nitko ne kontrolira – kažu.
Ove je godine za razminiranje osigurano 509,610.942 kuna, najviše otkako se 1996. godine započelo s humanitarnim razminiranjem.
– Evo, sad su u lipnju odjednom raspisali pet natječaja. Da bi nešto dobio, moraš se javiti na sve. A ako te hoće uništiti, sve će ti poslove i dati i nećeš ih moći odraditi, pa će ti naplatiti bankovnu garanciju jer uz svaku ponudu moraš i nju priložiti. I naravno da će te tako ugušiti – kaže Sokač.
Poslodavac Sigur upozorava pak na to da poslodavci kupuju projekte za koje nemaju dovoljno informacija što ih na terenu očekuje, a poslije nemaju mogućnosti korekcije cijene jer u ponudi daju izjavu da je iznos za koji su se obvezali odraditi posao fiksan.
– Kad se posao napravi, ne poštuje se završna geodetska izmjera, koja je u pravilu površinski veća u odnosu na ugovorenu vrijednost – kaže Sigur. Na taj način poslodavci gube milijune kuna, a HCR-u se omogućava da bez kune troška isključi eventualno granično minski sumnjivo područje.
Foto: Davor Kibel/Pixsell
Poslodavcima je sporan i novi Zakon o protuminskom djelovanju (u čijoj su izradi i sami sudjelovali), koji je prošle godine uoči izbora donio bivši saziv Sabora unatoč protivljenju tadašnje oporbe, a danas stranke na vlasti. Iz saborske klupe Josip Đakić (HDZ) taj je zakon bio opisao da je “u nekim člancima diskriminirajući, opasan za sigurnost građana, ponajviše pirotehničara jer su njime ukinuti svi mehanizmi kontrole koju su provodili djelatnici Hrvatskog centra za razminiranje.” Rekao je i da zakon “jedino pogoduje poslodavcima u sustavu razminiranja jer su ukinuti svi mehanizmi kontrola, što će za posljedicu imati drastično smanjenje kvalitete, a njime se ubrzavaju radovi i laka zarada pa u prijevodu možemo zaključiti – pogoduje se pojedincima”.
‘Čudo da nas više nije poginulo’
– Zakonom smo ograničili kvadraturu i tako zaštitili pirotehničare da u ručnoj detekciji mina ne mogu i ne smiju napraviti više od 600 četvornih metara. Time smo podigli sigurnost i pirotehničara, ali i građana i sasvim sigurno ne stoje tvrdnje da nakon razminiranja površine nisu sigurne. Koliko sam upoznat, protiv pirotehničara koji je izjavio da iza sebe ostavlja mine pokrenut je postupak. Ako je sustav devastiran i prijeti mu urušavanje, kako je moguće da je od planom predviđenih 6,736.300 kuna sredstava iz pretpristupnih fondova EU, Hrvatski centar za razminiranje realizirao 37,903.381 kuna, što je šest puta više od planiranog – pita se Dražen Jakopec.
Unatoč zakonskom ograničenju koliko “kvadrata” pirotehničar dnevno može razminirati, mnogi pirotehničari tvrde da moraju raditi više. A po starom pravilniku, norma im je bila manja nego što je sada. Supruga pirotehničara svjedoči da je njezin suprug u devet godina rada promijenio pet tvrtki zato što poslodavcima “nije bio isplativ” jer je radio po pravilima. Ali kad bi na teren dolazio nadzor, poslodavci bi ga uvijek skretali u njegovu trasu, sigurni da je sve očišćeno kako treba. No poslodavci su odlučni u tvrdnji da se sustav urušava, o čemu su u ožujku napismeno izvijestili i premijera Tihomira Oreškovića tražeći da ih primi. Ali to se (još) nije dogodilo. Primio ih je ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, obećavši da će u skorom roku iznaći rješenje. Prvi potez koji je povukao jest da je na javno otvaranje ponuda za projekte razminiranja poslao dvije osobe iz MUP-a da kontroliraju postupak i potvrde ili otklone sumnje na muljažu.
I dok se HCR i poslodavci poput članova vladajuće koalicije prepucavaju, u minska polja i dalje odlaze pirotehničari:
– Prisiljeni smo izlagati svoj život puno većem riziku nego što bismo trebali. Područja na kojima radimo najčešće su potpuno neprohodna, to su mjesta na koja nitko nije kročio godinama, a naš je prvi zadatak da taj teren pripremimo za razminiranje. Od nas se očekuje da takve terene prolazimo jednako brzo kao i ravne, neobrasle površine, a politika tvrtke nalaže da po takvom terenu punom mina najprije prolazimo trimerom. I onda se javnost čudi kad svako malo dođe vijest da je poginuo pirotehničar! Hvala Bogu da nas nije poginulo i više. Detektor koristimo tek nakon trimera, tj. nakon pripreme za posao, a svaka naša priprema je zapravo igranje sa životom. O psihičkom teretu koji nosimo zbog ovog posla da i ne govorim.
Većina nas je u kreditima pa nemamo luksuza buniti se protiv ovakvog tretiranja, a uprave tvrtki redovito prijete “preuzimanjem papira”, odnosno otkazima. Većina nas ima i obitelj pa, kad strahujete za sebe, više se brinete za one koji vas kod kuće čekaju. Kako da zaradim za poslodavca, za sebe i ostanem živ za kvadrat koji stoji tri kune? Tri kune su dovoljne da izgubite život – svjedočanstvo je pirotehničara koji je radio u tvrtki za razminiranje iz Karlovca i s kojom sad i on i njegov otac vode sudski spor jer su im ostali dužni gomilu novca, a dvije godine im nisu plaćali ni staž. U toj je tvrtki, koja je u međuvremenu završila u stečaju, čiji je direktor otvorio novu tvrtku koja je također propala, radio pet godina. Godišnji je dobio jednom, kada se ženio. No, nakon tri dana morao se vratiti na posao.
Zanimljivo je da se mnogi pirotehničari žale na neredovite isplate plaće, no kada se tvrtka u kojoj su zaposleni javi na natječaj, dostavlja uredne papire iz Porezne uprave jer se drukčije njezina prijava ne bi niti razmatrala. To zapravo znači da pojedini poslodavci veći dio plaće isplaćuju “na ruke”. I nikome ništa. Pirotehničari od 2013. godine, kada su bili u štrajku, nemaju kolektivni ugovor.
Svjesni su u HCR-u, ali i među poslodavcima, da je život pirotehničara stresan, upozoravaju i na to da je velik problem alkohol, a navodno ima i droge. Spomenula je to ne tako davno u oproštajnom pismu supruga pirotehničara.
