U dva različita politička sistema, u potpuno drugačijem društvenom i gospodarskom kontekstu, u razmaku od 46 godina slične sudbine zadesile su oca i sina Todorić.
Ante Todorić kao uspješan menadžer osnovao je i razvio Agrokombinat, prehrambeni gigant koji je bio 60-ih godina prošlog stoljeća centar gospodarske i političke moći u socijalističkoj Hrvatskoj. Poslovna karijera nasilno mu je okončana uhićenjem i presudom 1971. Presudila mu je politika. Sin Ivica stvorio je privatni mastodont sagrađen na bivšim poljoprivrednim i prehrambenim kombinatima i maloprodajnom lancu. U demokratskoj Hrvatskoj karijera mu je okončana urušavanjem poslovnog carstva u liberalno-kapitalističkim uvjetima i jučerašnjim izdavanjem uhidbenog naloga. Presudilo mu je tržište. Iako su se razvili u dva oprečna gospodarska i politička sustava, otac i sin Todorić imaju istu strategiju obrane. Obojica se, naime, prikazuju žrtvama političkog establišmenta za koji su postali prejaki.
Na stranu činjenica da ni jedan ni drugi bez svesrdne potpore te iste politike ne bi u poslovnom smislu postigli to što jesu. I dok se slučaj Todorića starijeg iz današnje perspektive benevolentno promatra u kontekstu tadašnjeg totalitarnog sustava, bit će zanimljivo za koje desetljeće proučavati pravosudni epilog u slučaju Todorića mlađeg. Ako ga uopće bude. Činjenica jest da je Ivica Todorić doživio poslovni slom na prividnom vrhuncu svoje karijere, u trenutku kada je njegova korporacija godišnje vrtjela više od 50 milijardi kuna prometa.
Pokazalo se, međutim, da je Agrokor bio kula od karata, s izvrsnom vanjštinom, ali debelo korodiranom nosivom konstrukcijom čije su opasne pukotine postale vidljive negdje krajem prošle godine, na što je prava upozorila već u siječnju jedna od vodećih svjetskih rejting-agencija. Niz događaja koji je uslijedio kulminirao je izglasavanjem Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za RH, tzv. lex Agrokor i Todorićevim potpisom koji je taj zakon aktivirao. Rad državne izvanredne uprave u Agrokoru na čelu s Antom Ramljakom rezultirao je zasad revidiranim financijskim izvještajima, prema kojima Agrokor vrijedi 20 milijardi kuna manje nego što je to Todorić prikazivao, kaznenom prijavom protiv Todorića i jučerašnjom akcijom policije i DORH-a.
Kako će slučaj Agrokor završiti u poslovnom smislu, zasad je teško predvidjeti. Kao što je nemoguće prognozirati ishod kazneno-pravosudnog segmenta ove afere. Oba su segmenta važna. Za budućnost domaćeg gospodarstva važno je kako će izgledati konačna nagodba s vjerovnicima, koliko će biti otpisa potraživanja te hoće li tvrtke iz sastava koncerna, poput Konzuma, nastaviti s poslovanjem. U konačnici, zbog toga se Vlada i uplela u čitavu priču preko lex Agrokor, preuzimajući na sebe rizik budućih tužbi. Naglasimo još jednom – svjesno i opravdano. Jer, da izgubi i sve tužbe, šteta će biti manja nego što bi bila da se Agrokor urušio u nekontroliranom stečaju. S društvenog aspekta, ništa manje važna nije uloga državnih tijela u raspetljavanju kaznenih odgovornosti aktera koji su doveli do ovoga.
Upravo je stoga važno da Saborsko istražno povjerenstvo odradi svoj dio posla i raspetlja političke niti koje su se desetljećima plele oko Agrokora. Pravosudna i politička istraga, samo ako se paralelno provode, mogu rezultirati onime što svi priželjkujemo – demontažom netransparentnog, klijentelističkog i nepoštenog oblika kapitalizma kakav je Hrvatska podržavala do jučer.
Agrokorom se trebaju baviti isključivo DORH i MUP.