Slom Agrokora, arbitraža sa Slovenijom, hladni ili ledeni odnosi sa Srbijom, presuda BiH šestorki u Haagu, izbacivanje Mosta iz Vlade, zategnuti odnosi predsjednice i premijera…
Nikako ne smijemo zaboraviti ni demografski slom države i to posebno njenog istoka, najblaže rečeno čudne odluke hrvatskih sudova, razne manje ili veće afere, sportske (ne)uspjehe… To je samo dio događanja koji su obilježili turbulentnu 2017., koja je, po nekim pokazateljima, ipak bila koliko toliko bolja od ranijih godina.
Već taj podatak govori koliko smo zapravo zaglibili i da unatoč tolikim problemima i teškoćama moramo biti zadovoljni i s ovakvom godinom. Od kraja 2017. dijele nas sati i svi pogledi hrvatskih građana, posebno onih koji naporno rade kako bi zaradili svoju plaću, upereni su u 2018. od koje se očekuje puno.
Očekuju prije svega normalniji i kvalitetniji život pri čemu će sebi i svojoj obitelji moći priuštiti barem neko zadovoljstvo. Očekuju i veće i redovitije plaće, više radnih mjesta, zaustavljanje iseljavanja, odnosno, konačnu normalizaciju stanja u Hrvatskoj. Očekuju sve ono što im političari svih boja dresova obećavaju već godinama i koji ih stalno uvjeravaju kako je zapravo stanje u Hrvatskoj vrlo dobro i da građani žive jako dobro ali da oni toga još nisu svjesni. Međutim, postavlja se i pitanje hoćemo li tako nešto i dočekati u 2018. godini?
Osnovni razlog takvom razmišljanju su odluke koje se donose u ime građana i koje se prezentiraju tako da je to za dobro svih nas. Koliko je to dobro vidi se jer su bankovni računi nekih sve teži dok obični građani, koji zapravo žele samo normalan život, odlučuju se sreću potražiti izvan Hrvatske. Kako i ne bi kada, posebno oni mlađi pred kojima je život, vide u kome sve smjeru ide.
Zar je normalno da država, pri tome i članica EU, nema osigurana sredstva da teško bolesnoj djeci osigura liječenje izvan Hrvatske kako bi im se pomoglo ili spasio život?
Pogledajte Todoriće: Od raja do sloma
Zar je normalno da s novcem poreznih obveznika kupujemo borbene zrakoplove i razna druga čuda, a da prije toga nismo tim malim anđelima dali priliku da žive i da smo njihove roditelje primorali da prose kako bi za svoju djecu osigurali potrebno liječenje? Zar je normalno da Vlada osigurava 65 milijuna kuna za nabavku novih mobitela dok je istodobno iz državnoga proračuna za znanstveno-istraživačke projekte namijenjeno 60 milijuna kuna? Treba li spomenuti i 13 milijuna kuna koliko ćemo dati za nabavku dva blindirana vozila? Smije li tako raditi ozbiljna država čiji se dužnosnici svako malo pozivaju na mladost i zaklinju se kako će učiniti sve da ih zadrže u zemlji.
Stoga, prvi zadatak predsjednice, predsjednika Sabora, premijera, ministara i drugih koji žive na naš račun treba biti slušajnje potreba tzv. običnih građana. Možda bi im tada mnoge stvari postale jasnije i počeli donositi odluke koje bi zaista bile za dobro svih nas a ne samo nekih. Možda bi tada i prestali živjeti u nekom paralelnom svijetu jer oni ni na koji način ne dijele život, probleme i želje onih koji ih biraju i plaćaju.
