Neki nevidljivi stratezi u BiH suptilno ušutkavaju Hrvatsku sustavno joj namećući stalni osjećaj povijesne krivnje. Na svaku dobronamjernu izjavu iz RH reagira se optužbom o miješanju u unutarnje odnose BiH i podsjećanje na “agresiju u ratu”. Stalno se drži, a nerijetko i podiže tenzija. Uz verbalne optužbe, prijeti se i onim konkretnijim – pravnim.
Ovih se dana nagađa da će pravosuđe BiH podignuti optužbe protiv čak jedanaest hrvatskih generala. Dakle, neka nevidljiva ruka je odlučila: držite Hrvatsku u defenzivi. Neka se brani. Kako se možda ne bi sjetila stati u zaštitu svojih sunarodnjaka ili, još gore, BiH ispostaviti račun za ratnu prošlost. Naime, više od pet stotina bošnjačkih zapovjednika Armije BiH (i to najviših) bilo je u JNA skoro sve do polovine 1992. godine i na taj način sudjelovalo u agresiji i na Sloveniju i Hrvatsku. Nitko ih u tom razdoblju nije iz “službenog Sarajeva” pozvao da napuste zločinačku JNA. Oni su zapovijedali vojnicima i s područja BiH, razarali hrvatska sela i gradove.
Počinili su brojne zločine
Počinili su brojne zločine. Možda će netko reći, pa to je bila “JNA” u kojoj su uglavnom bili srpski vojnici. A onda će pravnici upitati nisu li bh. Srbi građani države BiH i nema li država BiH stalni pravni i politički kontinuitet. Naravno da ima i nije ni bio prekidan. Referendumom je (1. ožujka 1992.) izglasana suverenost BiH. Dakle, prije rata. Po toj logici se može ustvrditi da je sa suverenog teritorija BiH u ratu napadana Hrvatska. I to su činili njeni državljani. Zbog njihovih zločina BiH može snositi odgovornost za agresiju. Uostalom, nisu Srbi u BiH bili u stalnom ratu s bošnjačkom armijom. Poslije sporazuma Alije Izetbegovića i Momčila Krajišnika (16. rujna 1993. godine) prestao je sukob vojske Republike Srpske i Armije u BiH. To je omogućilo bošnjačkim generalima početak velikih operacija “oslobađanja” hrvatskih područja u BiH. A Vučureviću da iz Trebinja (BiH) nesmetano napada Dubrovnik.
Drugim su pak postrojbama olakšani napadi na Slavonski Brod, trećima da zrakoplovima koji su polijetali iz bihaćke zračne luke granatiraju Zadar. Istodobno, dok se ovo zaboravlja, Hrvatsku se optužuje da je ratovala u BiH. Prešućuje se da je u oslobodilačkim akcijama Hrvatska vojska u BiH bila temeljem dogovora između RH i BiH (splitski sporazum Tuđman – Izetbegović). Također, po međunarodnim konvencijama, vojska smije ući u teritorij susjedne države do 60 kilometara ako je s tog teritorija napadnuta, ili se procjenjuje kako s njega prijeti ratna ugroženost. Na koncu, BiH je temeljem tog sporazuma u akciji Oluja odblokirala Bihać. Time je spasila ovu bosansku enklavu od srebreničkog scenarija. Također, Hrvatska je između 1992. i 1995. prihvatila tri vala izbjeglica i brinula se za njih 500.000, time je stvorila osnovne preduvjete za preživljavanje BiH kao države. Iz državnog proračuna za brigu o bh. izbjeglicama izdvojila je više od milijardu američkih dolara. Danas, umjesto zahvalnosti, stižu optužbe.
Onemogućiti političko manipuliranje prošlošću
Ako je RH štitila svoje generale od Haaga, onda na isti način mora i od Sarajeva. Najviše kako bi politikom “čistih računa” ojačavali dobrosusjedske odnose. Dvije države moraju donijeti takve sporazume koji će onemogućiti političko manipuliranje prošlošću. Nitko nema pravo zataškavati zločine, ali još manje selektivno ih koristiti za političke pritiske. Zato je već odavno trebalo razmijeniti svu dokumentaciju i dogovoriti da svaka od država vodi procese pred svojim sudovima. Zamislite, kada bi sutra iz Zagreba bile pozvane na hrvatske sudove stotine optuženih bošnjačkih i srpskih vojnika i časnika. Mnogi su od njih za Bošnjake i Srbe heroji.
Neraščišćeni računi danas se koriste u razne potrebe. Svako optuživanje Hrvatske je istodobno slabljenje pozicije Hrvata u BiH. Koji se sada suptilno razvlašćuju. Umjesto da se Hrvatska brine kako zaštititi sunarodnjake, Sarajevo ih zaokuplja svojim “mini Haagom”. Zato se valjda baš sada, 20 godina nakon uspostave mira, maše optužnicama. Rat se nastavio voditi nekim drugim sredstvima. Hrvatska i Bosna i Hercegovina moraju ga znati završiti. Baš kao što su u ratu neprijateljstvo pretvorili u savezništvo. Umjesto njegova učvršćivanja u miru, ono se svakim danom slabi. Nastave li se ovako međusobno optuživati, sudovi bi ratno savezništvo mogli pretvoriti u suprotnost. Cijenu će na radost stvarnih agresora platiti ratne žrtve.
>>'Optužnice protiv generala nisu podignute, sve je još u fazi istrage'
Ništa to ne bi bilo moguće bez izdaje iz domaćeg dvorišta. Pitanje je tko je dao da druga država i njihovi agenti OPET kopaju po hrvatskim arhivima i rasturaju tajne spise. Motiv je prilično jasan, a konsekvence su široke. Motive je udbaška osveta za izručenje njihovih ljudi na sud u Njemačku.