Partnerstvo za otvorenu vlast multilateralna je inicijativa koju je pokrenuo bivši američki predsjednik Barack Obama, a kojoj je cilj osigurati napredak na području transparentnosti i otvorenosti rada tijela javne vlasti, uključivanje i osnaživanja građana i civilnog društva, borbe protiv korupcije te korištenja novih tehnologija za poboljšanje kvalitete usluga koje javna uprava pruža građanima.
U Hrvatskoj se trenutačno priprema treći nacionalni Akcijski plan za provedbu te inicijative, a očekuje se da će ga Vlada donijeti u rujnu.
Pristup informacijama
U povodu tih priprema u Zagrebu je proteklog tjedna boravila Helen Darbishire kao predstavnica jedne od jedanaest organizacija civilnog društva iz globalnog Upravljačkog odbora Partnerstva za otvorenu vlast. Ona je jedna od najpoznatijih europskih aktivistica na području ljudskih prava, a u žarištu interesa su joj sloboda pristupa informacijama i transparentnost procesa donošenja odluka. Darbishire je direktorica nevladine organizacije Acces Info iz Španjolske koja djeluje na prostoru cijele Europe.
Ona je s Jelenom Berković, izvršnom direktoricom GONG-a, i Sandrom Pernar, koja je kontakt-osoba hrvatske Vlade za Partnerstvo za otvorenu vlast, održala niz sastanaka s visokim dužnosnicima ministarstava vanjskih i europskih poslova, uprave, financija i pravosuđa. Sastali su se i s povjerenicom za informiranje te Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa. Darbishire kaže da su na tim sastancima razgovarali o tome što je Hrvatska do sada postigla u unapređenju transparentnosti i pri tome ističe da je došlo do nekih vrlo važnih postignuća, no govorilo se i o tome što još treba učiniti.
Tako navodi da, iako Hrvatska ima jedan od najjačih Zakona o pravu na pristup informacijama u svijetu – po tome smo sedmi na ljestvici od 115 zemalja – te iako ima visok postotak odgovora na zahtjeve za pristup informacijama, ipak postoji ozbiljan problem s vođenjem podataka poput zapisnika sa sastanaka i vođenja evidencija ulazaka u javne ustanove, zbog čega nije odgovoreno na trećinu zahtjeva jer javne vlasti nisu imale te tražene podatke. Nedostatak takvih podatka onda ozbiljno reducira transparentnost načina na koji su odluke donesene.
Darbishire kaže da je impresionirana otvorenošću predstavnika hrvatske Vlade prema donošenju zakonskih i praktičnih reformi oko otvorenosti. Ističe da Hrvatska ima jaku tradiciju dijaloga Vlade s civilnim društvom oko tog pitanja.
– Hrvatska Vlada ima Ured za udruge, što je model za druge zemlje, iako je Ured trenutačno bez ravnatelja. Ta kultura suradnje bila je očita na sastancima koje sam imala u Zagrebu. A to je važno jer je u Partnerstvu za otvorenu vlast, koji broji 75 država i Hrvatska je članica Upravnog odbora, suradnja s civilnim društvom ključna – poručuje Darbishire.
Što se tiče toga kako hrvatska Vlada stoji glede transparentnosti u odnosu na druge zemlje EU i same institucije Unije, Darbishire objašnjava da još uvijek nije izrađen indeks koji bi mjerio transparentnost Vlada u Europi, no zato se može govoriti o specifičnim primjerima kako bi se dobila cjelovita slika. Tako pohvaljuje to što Vlada otvara javnosti dosta proračunskih podataka i kaže da su u Ministarstvu financija razgovarali o tome da proračunska potrošnja bude dostupnija na uvid javnosti. No s druge strane, Hrvatska zaostaje za drugim zemljama što se tiče transparentnosti lobiranja jer nema regulirano to područje.
– Nemate registar lobista kao ni pravila o vođenju javnih bilježaka na sastancima na kojima se donose odluke tako da javnost može pratiti utjecaj lobista – upozorava Darbishire te objašnjava: – Isto tako važno je prikupiti i učiniti javnim izjave o sukobu interesa. O tome smo dosta razgovarali s Vladinim dužnosnicima, posebno u kontekstu sve većeg broja političkih skandala zbog sukoba interesa. To su pitanja koja je vrlo važno regulirati kako bi se osiguralo povjerenje javnosti prema Vladi.
Za institucije Europske unije kaže da su u osnovi vrlo transparentne. Njezina organizacija trenutačno radi na tome da se javnosti razjasni kako je postignut dogovor EU i Turske oko povratka izbjeglica iz Grčke. Zbog toga su na sudu s Europskom komisijom. Darbishire kaže da posljednjih godina diljem Europe postoji fantastičan napredak u transparentnosti. U nordijskim zemljama, koje su tradicionalno jake u tom području, primjerice u Finskoj i Švedskoj, javni dužnosnici vrlo brzo odgovaraju na pitanja, i to vrlo kvalitetnim informacijama. Tu su zatim zemlje s novijim zakonima, uključujući Veliku Britaniju, koja je lider u otvaranju javnosti podataka, te Francuska, koja puno radi na otvaranju podataka i mjerama za suzbijanje korupcije.
– Čak i u južnoj Europi postoji napredak. Italija je donijela izmjene svog zakona o pristupu informacijama koji tek treba stupiti na snagu i početi se primjenjivati. Stoga je Hrvatska vjerojatna ispred u tome, pogotovo zato što ima povjerenicu za informiranje koju u Italiji nemaju – kaže Darbishire.
U Španjolskoj pak, zahvaljujući Zakonu o transparentnosti koji je donesen 2013. godine, javnost dobiva informacije koje joj prije nisu bile dostupne kao, primjerice, informacije o sastancima s lobistima i zapisnike sa sastanaka u kabinetima koji pokazuju kako su se odluke donosile.
– Zato je Partnerstvo za otvorenu vlast tako važno jer možemo pratiti i promicati napredak. Izvrsno je što je Hrvatska član njegova Upravnog odbora i nadam se da sad postoji potpuno funkcionalna Vlada koja će uspjeti donijeti Akcijski plan koji nije dosad donesen zbog prijevremenih izbora. Bilo bi sjajno da budete vodeći u pristupu informacijama, transparentnosti općenito te u transparentnosti vlasništva – poručuje Darbishire.
A što se tiče transparentnosti vlasništva, u Hrvatskoj je u tijeku donošenje novog Zakona o sprečavanju pranja novca i financiranju terorizma.
Prijedlog je tog zakona prošao prije ljetne stanke Sabora prvo čitanje. U njemu je predviđena izrada Registra stvarnih vlasnika poduzeća, ali on ne bi bio javan, nego bi se njemu moglo pristupiti samo ako se dokaže opravdani pravni interes.
GONG je izričito protiv toga i zalaže se da taj registar bude otvoren za javnost kako bi mu novinari i građani mogli pristupiti bez naplate i dokazivanja pravnog interesa. A uporište za to nalaze u Ustavnoj odredbi o pravu na pristupu informacijama i u Zakonu o pravu na pristupu informacijama.
Darbishire ističe da je zbilja važno znati tko je stvarni vlasnik bilo koje kompanije. Objašnjava da se u nekim slučajevima prikazuju određeni vlasnici, no ako se pogleda dublje, onda se vidi da je kompanija u vlasništvu neke druge kompanije koja može biti registrirana u inozemstvu, često u poreznoj oazi. A možda su iza toga i odvjetnici, još neke tvrtke i porezne oaze. Kad istraživački novinari kopaju dublje, otkriju da su stvarni vlasnici poznati biznismeni ili domaći političari.
– Takav je lanac vlasništva vrlo problematičan zbog niza razloga.
Dopušta tvrtkama da izbjegavaju plaćanje poreza, no ono što je još više zabrinjavajuće, dopušta im i pranje novca te organiziranje kriminala, a u nekim slučajevima i financiranje terorizma. Uza sve to, na domaćoj razini takve kompanije omogućavaju ljudima uključenima u politiku i koji su u sukobu interesa da skriju svoj identitet i tako dobiju unosne poslove od Vlade – objašnjava Darbishire.
I što se tiče medija, dodaje, jako je važno da javnost zna tko su stvarni vlasnici medijskih kuća kako bi svi mogli procijeniti tko stoji iza vijesti, odnosno informacija koje gledamo ili čitamo i tko bi ih mogao oblikovati u skladu sa svojim političkim interesima.
Ne možemo, objašnjava, procijeniti je li ono što nam je rečeno lažna vijest ako ne znamo tko stoji iza nje. Zbog tih razloga i posebno zbog borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma – sve članica EU izrađuju registre stvarnih vlasnika tvrtki. Neke od njih su se već odlučile otvoriti te registre kako bi ih mogli koristiti istraživački novinari i organizacije koje se bore protiv korupcije. To je već učinjeno u Velikoj Britaniji i Ukrajini, a i druge zemlje idu prema tome. U međuvremenu su Europska komisija i Europski parlament zauzeli stav da ti registri trebaju biti otvoreni i o tome se pregovaralo s članicama EU u Bruxellesu.
– Prošli smo tjedan u Zagrebu s predstavnicima Vlade razgovarali i o otvaranju javnosti hrvatskog registra stvarnih vlasnika poduzeća. O tome postoje neke dvojbe, poput zaštite privatnih podataka, pa smo i o tome raspravljali. Posebno u slučaju da registar bude on line. No to ne bi trebao biti problem ako je cijeli registar otvoren za javnost. Osnovna ideja je da, ako netko želi dobiti dozvolu da pokrene kompaniju, onda mora biti transparentan i prema vlasti i prema javnosti u vezi s tim tko je on i što radi. To je osnovni antikorupcijski mehanizam. To također omogućava da jedna tvrtka zna više o drugoj tvrtki s kojom posluje. Jedna od točaka Partnerstva za otvorenu vlast u Pariškoj deklaraciji okončanje je zloupotreba anonimnih tvrtki i zbilja se nadam da će Hrvatska prihvatiti tu točku kao dio svoje posvećenosti transparentnosti – poručuje Darbishire.
Europska komisija često zna davati packe državama članicama EU zbog raznih razloga postavljajući se često kao neko bezgrešno tijelo.
No koliko je Komisija sama transparentna, otvorena javnosti?
Darbishire kaže da je u Bruxellesu dostupna golema količina informacija, i to vrlo kvalitetnih informacija. Ona smatra da je izazov za EU da se otvori oko informacija o osjetljivijim temama poput financijske i izbjegličke krize, borbe protiv korupcije.
To su područja u kojima, kaže, postoji otpor. Stoga sumnja da, kako kaže, u ova krhka vremena za demokraciju u Europi i na globalnoj razini, postoji neodlučnost da se institucije otvore u slučaju kritika. A to je, smatra, velika pogreška za bilo koje tijelo vlasti jer čak i u vrijeme kriza bolje se otvoriti i dopustiti javnosti da zna što se događa.
– Uostalom, imamo 505 milijuna stanovnika u Europi, uključujući četiri milijuna u Hrvatskoj, koji žele osigurati da EU i dalje doprinosi stabilnosti i prosperitetu. Ako to želimo, onda trebamo odgovarajuću transparentnost, jake antikorupcijske mjere, odgovarajuću kontrolu lobiranja vođenih privatnim interesima i dobre mehanizme kako bi svi mogli sudjelovati u donošenju odluka i kako bi se naši glasovi bolje čuli – poručuje Darbishire.
No ni u Europskoj komisiji ne cvjetaju baš ruže transparentnosti što se tiče nekih najosnovnijih podataka poput onih o troškovima putovanja povjerenika. Acces Info je, tražeći te podatke, naišao na neočekivano velike otpore koji još uvijek traju.
Darbishire kaže da je kampanja za objavljivanje troškova putovanja i smještaja 28 povjerenika Europske komisije, i to za svakog pojedinog, počela nevinim zahtjevom koji je ona podnijela prije nekoliko godina.
Tim je zahtjevom novinarima objašnjavala kako sistem funkcionira. Kaže da je zbilja mislila da će dobiti te informacije jer je Europska komisija uglavnom vrlo dobra u dostavljanju tehničkih i financijskih podataka, a EU proračuni su javni. Stoga podaci o troškovima putovanja nisu trebali biti problem. Prvo su im rekli da postoji problem oko privatnosti, no taj su argument uspjeli pobiti i dobili su neke informacije oko putovanja 2015. godine, ali samo za jedno kratko razdoblje. Većinom su to bili uobičajeni troškovi, iako je, kaže Darbishire, jedan trošak bio iznenađujući. Predsjednik EK Jean-Claude Juncker potrošio je 63.126 eura na zračni taksi iz Turske za Bruxelles nakon sastanka u toj zemlji.
– To je bilo malo iznenađujuće s obzirom na to da postoje brojni redovni letovi diljem Europe. U ovom slučaju je informacija objavljena i nije izbio veliki skandal. Ljudi koji su upućeni u zračni prijevoz kazali su da je to uobičajena cijena za zračni taksi i da čelnici država nekad moraju koristiti te usluge. No ta je tema otvorena i to je nešto o čemu možemo raspravljati, a to je i bit transparentnosti – kaže Darbishire.
Problem je, upozorava, što postoji i dalje otpor da se pruži više informacija o troškovima putovanja povjerenika. Tako su im rekli da za troškove njihovih putovanja u 2016. godini trebaju čekati 75,5 radnih dana jer se svi podaci obrađuju ručno i treba iz
njih ukloniti sve privatne podatke. Ako je to točno, onda Darbishire zaključuje da Komisija ima vrlo neučinkovit sustav podnošenja troškova putovanja. Kako bi ipak došli prije do traženih informacija, taj su zahtjev “razbili” u više manjih zahtjeva pa je ukupno 120 ljudi diljem Europe zatražilo te informacije. Pri tome su koristili platformu AsktheEU.org koja je funkcionira po istom sistemu kao i Imamopravoznati.org u Hrvatskoj.
Tako su demonstrirali javni interes za informacije o troškovima putovanja povjerenika.
– Možete zamisliti kako bi to bilo u Hrvatskoj u slučaju da Vlada odbije dati informaciju jednoj osobi i onda odjednom brojni ljudi zatraže tu istu informaciju. To se već događalo u drugim zemljama poput Njemačke kako bi vlada dala tražene podatke. U slučaju Europske komisije bili smo šokirani time da postoji toliki otpor da nam daju tražene informacije – objašnjava Darbishire.
Bez odgovora na zahtjeve
Iako su 120 zahtjeva poslali još u siječnju ove godine, još uvijek nisu dobili nikakav odgovor. Da stvar bude gora, Komisija još uvijek nije ni registrirala sve te zahtjeve, što je nezakonito prema legislativi EU. Osobno je bila šokirana ovim slučajem jer je, kaže, pristup dokumentima fundamentalno pravo na razini EU kao što je i pravo pristup informacijama navedeno u hrvatskom Ustavu.
– Znam da se oko toga sad unutar Europske komisije vode pregovori. Ljudi koji su poslali zahtjeve u međuvremenu su podnijeli žalbu Europskoj pučkoj pravobraniteljicu i sad njen ured istražuje taj slučaj – to je slično ulozi hrvatske povjerenice za informiranje, i pokušat će naći razumno rješenje problema. Ono što me pak zbilja zabrinjava u cijelom ovom slučaju jest da Europska komisija daje loš primjer za države članice EU poput Hrvatske gdje ta ista Komisija pokušava promovirati transparentnost i antikorupcijske mjere. Stoga je vrlo važno da je onda Komisija predvodnik u tome – poručuje Darbishire.
Gong? Ma dajte molim Vas.