Još je zimus, nakon prvog kruga predsjedničkih izbora i iznenađujućeg rezultata kandidata Živog zida Vilibora Sinčića, postalo jasno da će Hrvatska oštro zaokrenuti ulijevo, a događaji koji su uslijedili nisu demantirali takve prognoze. Oba su predsjednička kandidata u drugom krugu zanemarila svoje programske stavove i stala juriti Sinčićevih 15 posto glasova. Nakon izbora Vlada je odmah povukla nekoliko populističkih poteza, poput zamrzavanja tečaja franka i najave otpisa dugova građanima, dok je, s druge strane, HDZ počeo oklijevati s prezentacijom svog dugo najavljivanog programa reformi i okrenuo se desnom populizmu, koji ga je stajao pada popularnosti.
Izuzetno nepopularna vlada Zorana Milanovića, koja je demonstrirala da nije u stanju voditi zemlju prema nužnim strukturnim reformama, koje bi nas izvukle iz socijalističke baruštine iz koje se već desetljećima ne uspijevamo iščupati, mogla je taj realni deficit svoje politike pokriti samo ideološkim svađama i dizanjem moralne panike od opasnosti "povratka fašizma". Na taj je spin početnički nasjeo Karamarkov HDZ, koji je odlučio ući s ljevicom u ideološki ring i glumiti sparing-partnera po njihovoj mjeri. Koketiranje s braniteljskim prosvjedom, konfliktne i prijeteće poruke, žestoka nacionalistička retorika i izbjegavanje ekonomskih tema, obilo im se o glavu.
Predizborna aritmetika postala je jasna. Kada su na "dnevnom redu" ekonomska pitanja, SDP u anketama pada, a HDZ raste – ali raste i Živi zid. Kada se pak nametnu ideološka sporenja, SDP se vraća u igru, HDZ pada, a "transideološki" Živi zid nestaje. Tu je aritmetiku, očito, shvatio Milanović, ali ne i Karamarko. Svakako se te loše HDZ-ove kalkulacije mogu objasniti i spomenutim zaokretom cjelokupne političke scene ulijevo, zbog čega su i postali oprezni sa svojom najavom ekonomskih reformi. Jer, HDZ je daleko od toga da bude stranka čvrstih programskih principa, pa nikada ne znate sa sigurnošću što će iskočiti iz njihova ormara. Tako se i moglo dogoditi da prije mjesec dana iz tog ormara iskoči Goran Marić sa svojom hajkom na "neliberalni kapitalizam".
S druge strane, SDP je shvatio da se, uz ovako jadne rezultate svoje ekonomske politike, ne može osloniti na nekoliko populističkih poteza kako bi očuvao vlast na idućim izborima, već da mora pronaći odgovore na ekonomska pitanja koja bi imala programatski karakter kako bi narušio aritmetičku pravilnost da padaju kad ekonomska pitanja dođu na red – a doći će – i kako bi pritom zaustavio rast Živog zida. Neke naznake, koje još uvijek imaju kuloarski karakter, govore da se SDP sprema upravo na takav potez. Riječ je o tome da jedan od SDP-ovih ideologa, bivši ministar kulture u Račanovoj vladi Antun Vujić već radi na novom programu lijeve koalicije, koji bi imao radikalno lijevi predznak.
Tako smo, zbog straha naše političke elite od suočavanja s realnim problemima hrvatskoga gospodarstva, osim Karamarkova povratka Tuđmanovu naslijeđu, sada dobili i lijevu varijantu istoga bijega od stvarnosti u formuli esdepeovskog povratka "izvornoj socijaldemokraciji". Prema tom programu, lijeva bi koalicija postala vjeran preslik grčke Syrize pa bi se tako on temeljio na zahtjevu za otpisom hrvatskih dugova, zaustavljanju privatizacije i odustajanju od smanjenja javnog sektora, kejnzijanskoj politici monetarne ekspanzije i snažnog utjecaja politike na ekonomiju, politici pune zaposlenosti (!?) itd. Ako bi nas Karamarko vratio u devedesete, ovaj novi program lijeve koalicije torpedirao bi nas ravno u pedesete, ako ne i u kameno doba.
Ono što nas može spasiti od "lijevog skretanja" i sasvim izgledne i potpune propasti, koju nam nudi naša programatski i idejno zapuštena politička elita, kako se čini, jest samo brza i bjelodana propast grčke radikalne ljevice. Tome ne pridonosi naročito zadnji razvoj događaja jer je europska politička klasa, svojom ambivalentnom politikom, odlučila održati vladu premijera Tsiprasa "iznad vode" i ponudila mu novi bailout, zajedno s paketom "reformi" koje bi on, koristeći slabosti i nejedinstvo europskih partnera, mogao lako razvodniti i izigrati. Dugoročan učinak posljednjih događanja u Grčkoj vjerojatno će, na žalost, biti legitimiranje radikalno lijevih politika od strane EU.
Ako do takvog negativnog razvoja dođe, onda jedinu šansu za Hrvatsku treba vidjeti u sretnoj okolnosti da su građani mnogo manje skloni ovakvim avanturističkim politikama od naših političara. To je, konačno, pokazao i rezultat predsjedničkih izbora, na kojima je izabrana umjerena konzervativka. Na žalost, za ove izbore građani koji većinski teže političkom centru i žele reformske politike, čini se, neće imati svoga kandidata. Na srednji rok gledano, to bi moglo značiti i brisanje cjelokupne političke elite, koja se odlučila voditi ideološke bitke, a zaboravila svoju obvezu osluškivanja zahtjeva većinskog biračkog tijela.
>>Nije pitanje koliko je Srba prešlo na katoličanstvo nego zašto su to učinili
>>Je li u carstvu uhljeba nezaposlenima ipak najpametnije poslušati premijera
SDP nas može jedino torpedirati u totalnu provaliju, a sad smo na rubu!