Bilo je dovoljno da ga samo spomenu u medijima i Ivić Pašalić odmah je postao vijest dana. To i dokazuje da u političkoj mirovini – s obzirom na to koliko u njemu ima još žara za politički “konzalting” – nikada neće ni biti. Danas 56-godišnjak, u nastupu, u analizi još je suvereniji. Ne iznenađuje stoga što je doveden u “sumnju” da politički mentorira i premijera Tima Oreškovića. To je demantirao, no ovlaš, kao nešto nebitno. No, ne demantira da ga još zanima HDZ i da je “tu” i spreman je pomoći, osobito sada, uoči stranačkih izbora. Dovoljno da u HDZ-u nastupi komešanje. U ovu fazu politike ulazi “očišćen”, produhovljen najtežim hodočašćem, 800 km dugim Putem svetog Jakova, koji je prošao pješice.
Kada se čovjek odlučuje za ovakvo hodočašće koje ste vi lani prošli u Španjolskoj?
Supruga Ksenija i ja išli smo pješice, a naš mlađi sin Domagoj uz nas biciklom. Supruga me na taj put nagovarala nekoliko godina, ali nisam bio još spreman. No, onda su mi se neke stvari u životu posložile i motiv je postao ne poći tek na hodočašće, već zahvaliti Bogu za čitav naš život, za našu obitelj i mjesec dana provesti u razmišljanjima u svojevrsnoj inventuri svog života te kroz tihu molitvu posložiti stvari u životu.
I što je pokazala “inventura” vašeg života?
Inventura kaže da čovjek u takvoj tišini i miru proživi i svoje slabosti, ono što je dobro, a i loše napravio, spozna vlastite pogreške. Ali i ono najvažnije, može vidjeti put ispred sebe.
Kad već govorimo o vašem čišćenju uma, duha, tijela, što je s teretima iz prošlosti, optužbama i najavama pravnih procesa protiv vas?
Od svega toga u Hrvatskoj nikad ništa nije zaživjelo, bilo u formi kaznene prijave, a osobito kaznenog postupka, ostale su samo brojne optužbe po medijima i tisuće stranica i naslovnica. Ostaje jedino otvoren jedan proces u Austriji, no kao i ovi u Hrvatskoj, posve neutemeljen. Tih već 15 ili 16 godina poprilično je dug period u kojem su me dvije-tri garniture vlasti pretresale, analizirale. Nikad neću reći da sam bio nepogrešiv čovjek i da kao dužnosnik nisam griješio. Ali nikad to nije bilo u nekoj namjeri i ono ključno, nikad nisam ništa napravio što bi bilo protivno zakonu. Trebalo je očito puno vremena da stvari dođu na svoje. Kad su najavljivali da sam ja kapitalac koji će završiti u zatvoru, počelo je vrlo mučno razdoblje za moju obitelj jer sam bio optuživan za sve i svašta, za sve ono što je u vlasti predsjednika Franje Tuđmana do 2000. bilo loše, za sve što su drugi smatrali lošim, ja sam bio kriv jer predsjednik više nije bio među živima.
Prošlo je 14 godina otkad ste pokušali postati predsjednik HDZ-a, sve ove godine bili ste tu negdje, vi i HDZ, nekoliko je puta i najavljivan vaš povratak u stranku. No, čini se da je na kraju uvijek pobjeđivao strah od Pašalića u HDZ-u.
HDZ je za mene puno više od političke stranke, to je dio mog života. I 2002., kad je Ivo Sanader pokrao izbore i kad sam bio izbačen iz stranke, kao i velik broj drugih ljudi, kroz Hrvatski blok nastavili smo se boriti za istu ideju. I nakon Sanaderova odlaska iz HDZ-a ta emocionalna relacija između mene i HDZ-a uvijek je ostala. I dalje se smatram dijelom ideje HDZ-a. Razne garniture u stranci koje su dolazile i prolazile u tom razdoblju uvijek su imale neku zadršku prema meni, koja je u međuvremenu postala i smiješna pa se više time ne opterećujem. Iz jednostavnog razloga; jer da bih ja djelovao i pridonio promjenama, onoliko koliko mogu, meni formalno članstvo i ne treba. Zasigurno ću opet biti član HDZ-a, ali ne s idejom da u HDZ-u budem netko i nešto, nemam tu karijerističkih motiva, taj dio mog života je završen.
Dolaskom Karamarka na čelo stranke počelo se govoriti o vašem povratku u stranku. Prvo kroz Zakladu Državnog zavjeta. Zašto to nije realizirano?
S Karamarkom sam o tome razgovarao nekoliko puta i vrlo jasno mu iskazao svoj stav – ako mogu nešto pomoći, tu sam, nemam nikakvih političkih ambicija. To sam naglašavao upravo zbog straha nekih ljudi u HDZ-u koji su mislili da mojim povratkom slijedi revolucija, puč. Bilo je razgovora o angažmanu kroz Zakladu mene i Ivana Aralice, o formiranju kruga ljudi koji bi promišljali i okupljali, radili strategije i programe, no, nažalost, od toga nije bilo ništa. Nisam taj na kojemu je to puklo.
Kad ste o tome zadnji put razgovarali s Karamarkom?
Ima tome već više od dvije godine.
Koji su HDZ-ovi plusevi, a koji minusi u zadnje četiri godine?
Napravljeno je puno, ali moglo se i više. Imam dojam da se u zadnjih godinu dana, pogotovu prije parlamentarnih izbora, izgubio dah, ideja koja je mobilizirala javnost i da je napravljeno nekoliko propusta koji su na kraju i doveli do toga da HDZ ne dobije apsolutnu većinu. A praktički je sve već bilo gotovo. Jedna od stvari koja se nije trebala dogoditi obračuni su unutar HDZ-a. Ponovila se povijest, pa su svi oni koji su se kandidirali za predsjednika stranke na ovaj ili onaj način ili eliminirani, izbačeni, ili su zbog pritisaka izašli. Uvijek je prednost HDZ-a bila raznolikost ljudi i uvijek je prvi čovjek stranke morao biti dovoljno snažan i samosvjestan da ga to ne plaši, nego da mu bude izazov i prednost. Tako je radio Tuđman. Za neke ljude mi je znao reći da u privatnom životu ne bi ni kavu s njima popio, ali u stvaranju Hrvatske trebaš različite ljude. Drugi dio problema zbog kojih HDZ nije ostvario veliku pobjedu jest nejasno postavljen cilj. Što je misija HDZ-a u ovom vremenu? Kada je došao Karamarko, krenuo je s reafirmacijom Tuđmanove baštine, što je bilo odlično i on tu ima veliku zaslugu. No, trebao je poduzeti korak dalje i na Tuđmanov kamen temeljac nadograditi nove ciglice.
Zašto je HDZ “stao”?
Izgubio je širinu, zadržao se na vrlo uskom krugu tema, koje su radikalizirale javnost. Naglašavanje uskonacionalnih tema je u konsolidaciji nakon Sanadera i J. Kosor bilo dobrodošlo, jer su HDZ-ovci na terenu bili izgubili identitet. Ali tad je u jednom kritičnom trenutku trebalo stati s time, smanjiti intenzitet tog govora i na to nadograditi vrlo jasan pogled kako riješiti današnje hrvatske probleme. Ta je potreba na političkom tržištu bila evidentna, no HDZ je nije prepoznao.
No, prije godinu dana koncept nacionalnog naboja bio je još dobar i doveo je do pobjede Kolinde Grabar-Kitarović.
Taj nacionalni naboj i hrvatstvo kao važna politička ideja te obračun s ljevičarenjem doživio je tada svoju kulminaciju. No, odmah nakon pobjede bilo je očito da taj koncept još jedanput neće proći. Istodobno su se dogodile i promjene u SDP-u i u javnoj prezentaciji njihova političkog stava i oni su počeli slati poruku “i mi smo hrvatska opcija”. Javnost je dobila poruku – svi smo za Hrvatsku, evo i SDP sada afirmativno govori o Tuđmanu, i oni mašu hrvatskim zastavama – tako da je element nacionalnog preko noći prestao biti dominantan biračima u odlučivanju. HDZ je trebao prepoznati da se to dogodilo. No, u jednom dijelu HDZ-a bili su razočarani i uvrijeđeni jer “što SDP ima raditi na našem”. Umjesto da su svi rekli “super” i trasirali put da HDZ ostane predvodnik, i to u gospodarskom oporavku.
Kako tumačite nevjerojatan uspjeh “međuopcije” Mosta?
Uspjeh Mosta tumačim željom ljudi koji su nezadovoljni i lijevom i desnom opcijom da pokušaju s nekim novim. Za Hrvatsku je to dobro jer pokazuje da birači traže rješenje kad su nezadovoljni ponuđenim. HDZ i SDP uvijek će imati fiksni dio biračkog tijela, ali ako se želi imati većina, mora se zahvatiti šire i ponuditi kompetentne ljudi koji mogu odgovoriti na pitanja javnosti i kojima javnost može vjerovati. I sada smatram pojavu Mosta pozitivnim fenomenom, kao i njihovu ulogu u sadašnjoj vlasti. Manje je bitno to što oni ljudima ponekad idu na živce, slijedom teze da su neiskusni, sporo donose odluke. No, gledajmo obrnuto. Jesmo li u zadnjih 15 godina imali na vlasti “iskusne”, jesu li stvari išle dobro? Oni koje smo imali donosili su ne brze, nego brzoplete odluke. Dakle, dajmo ovoj vlasti šansu. Tu HDZ ima najveći dio odgovornosti, ali Most kao vitalni dio parlamentarne većine treba uvažavati. Činjenica jest da nemaju velikog iskustva, no moj je dojam da imaju vrlo čiste ciljeve. Želim da HDZ, koji je moj politički izbor, sagleda sebe i pogleda se u ogledalo, umjesto da gubi vrijeme u beskrajnim raspravama o kadriranju pogleda što unutar stranačke strukture treba napraviti kako bi stranka učinila iskorak. Ministre i pomoćnike se ionako u hodu može promijeniti.
U HDZ-u su sada nezadovoljni i frustrirani jer ne mogu vladati kako su navikli, a vaš je savjet da se pogledaju u zrcalo?
Imamo vodstvo i članstvo HDZ-a koje je do posljednje sekunde bilo sigurno da će dobiti apsolutnu većinu i sada se moraju suočiti s činjenicom da to više nije tako i da Karamarko nije premijer. Ne prihvate li se realiteti, ostanu li frustracije, neće biti dobro. Mora se izaći iz toga, no izlaz nije u sukobu s premijerom Oreškovićem ni u sukobima s Mostom. U HDZ-u moraju ohladiti glave i reći “hajdemo iz novih okolnosti izvući najbolje”. Pokaže li HDZ kao najodgovorniji partner dosta strpljivosti i zrelosti, javnost će to nagraditi. Na sljedećim izborima. Karte će se opet miješati i iskoristi li ovo vrijeme HDZ za rekonstrukciju, onda će to biti velika vlada. U suprotnom, HDZ će doći u velike probleme na idućim izborima.
Iz HDZ-a se čuje da se pripremaju za obračun, a postoje dva načina – preslagivanjem saborske većine ili novim izborima?
Najveću političku korist, uspije li ova Vlada, imat će HDZ. I zašto biti frustriran kad si najjači? Upravo najjači treba biti spreman na kompromis, onaj koji poziva na razgovor. I nema sumnje da će to birači nagraditi već za godinu dana na lokalnim izborima. Krene li se logikom obračuna s Mostom, nervozom, ljudi bi prepoznali da je motiv samo u kadroviranju i kontroli. A ako je motiv Hrvatska, da većini bude dobro, onda se moraju ohladiti glave i HDZ kao stariji partner mora shvatiti da Most kao mlađi partner proživljava svoj “pubertet”.
Ako je Most adolescent, tko je onda Tihomir Orešković?
U nekoj matematičkoj jednadžbi on bi bio “najmanji zajednički nazivnik”. Uzmemo li da je, barem javno, zajednički cilj koalicije na vlasti da se Hrvatsku izvuče iz gospodarske krize, onda je potreban Orešković koji će ujednačiti tu jednadžbu. Treba postaviti pitanje – imaju li HDZ ili Most u svojim redovima nekoga boljega. Ako imaju, neka sutra zamijene Oreškovića, a ako nemaju, onda mu trebaju pomoći. Iz onoga što se zna o Oreškoviću, on nije čovjek koji bi sutra mogao formirati neku političku stranku, njegov je motiv evidentno bio domoljubni. Isto tako, kada govorimo o realitetima, on koji je došao iz svjetskog biznisa mora vidjeti da je ovo drugi svijet u kojemu ne postoji samo matematika, nego je tu puno više nepoznanica pa i njemu treba malo više vremena da se snađe u tim okolnostima. Smatram da je u najboljem interesu njegovih političkih partnera da s ovim premijerom dobiju šansu da se nešto napravi. Kada bih ja bio u poziciji Petrova ili Karamarka, učinio bih sve da se uskopolitička pitanja rješavaju iza zatvorenih vrata, razgovarao bih ako treba danima, a onda bih ljudima koji su kompetentni za gospodarstvo dao šansu da pokažu koliko su kompetentni.
Oreškoviću upućuju kritiku i čude se zašto se on “petlja” i u politiku?
Uzmimo u obzir naš mentalitet. Pitanje je hoće li naši ljudi slijediti nekoga koga ne doživljavaju kao autoritet. Hoće li javnost biti spremna na žrtve, a one moraju doći, koje nudi čovjek za kojeg misle da ni o čemu ne odlučuje? Ako netko misli da će javnost biti spremna na žrtvu slijedeći čovjeka kojeg ona ne doživljava ozbiljno, onda je to velika zabluda. Ovdje se, dakle, postavlja pitanje zrelosti političkih stranaka i ljudi koji ih vode. Jesu li to spremni prepoznati i žrtvovati dio svog autoriteta da bi svima bilo dobro? Ako su zreli, onda će reći “okej, radi općeg interesa spremni smo privremeno nemati apsolutnu kontrolu, ali ako nešto ne bude išlo dobro, u svakom trenutku naša parlamentarna većina može srušiti Vladu”.
Hoće li Orešković imati živaca ili će u jednom trenutku dići ruke i zaključiti “što to meni treba”?
Nama koji živimo u Hrvatskoj teško je povjerovati da netko može ostaviti tako visoka primanja i doći raditi za tri tisuće eura i pritom biti izložen silnim udarima. Na takvo odricanje može biti spreman samo netko s visokim idealima i mislim da nama u Hrvatskoj općenito nedostaju takvi ideali. Kad je situacija u državi normalna i dobra, može ju se čisto tehnokratski voditi, no kada su pred vama teški izazovi, ideali su nešto bez čega nema rješenja.
No, Orešković radi na sebi i gradi svoj autoritet?
Onaj tko ne drži do sebe ne može voditi ni svoju obitelj, a kamoli državu.
Hoće li Orešković s vremenom postati i političar?
Mislim da ne. Svi koji se toga plaše, griješe. Gubljenje je vremena govoriti o Oreškoviću i nekoj njegovoj političkoj opciji.
Priča se čak da bi on imao svoju političku opciju i u HDZ-u i utjecao na stranačke izbore?
Problem je u nama, toliko uronjenima u politiku, da više ne možemo ni vjerovati da postoji nešto više od politike, a to su ideali. A ja uvjeravam one koji vode političke stranke da najviše ideala imaju građani, imaju ideal da vjeruju da mogu živjeti dobro. Smatram da hrvatska konzervativna opcija ima veliku šansu da može riješiti probleme u Hrvatskoj. Na vlasti je, a i Most smatram konzervativnom političkom opcijom, predsjednica države je iz te opcije i svi su oni deklarirani vjernici. Želim vjerovati i siguran sam u to da, neovisno o svim razlikama među njima, postoji taj “najmanji zajednički nazivnik”, koji može dovesti do rješenja problema. Ja znam da je gospodin Karamarko pod pritiskom članstva i da su mnogi ljudi u HDZ-u nezadovoljni, da nisu dobili sve što su očekivali, ali je li smisao političke podjele da svatko u politici dobije ono što je htio ili da građani dobiju ono što žele.
Demantirali ste medijske napise da ste upravo vi osoba koja će utirati Oreškoviću put kroz politiku, da ste njegov “tajni” politički mentor i savjetnik. Je li od vas tražio savjete oko slučaja Lozančić, Brkić, Puljiz...?
Gospodin Orešković nije tražio od mene savjete, a naše supruge znaju se iz crkvenih krugova. Kako bih uštedio trud spin doktorima, od četvrtka sam aktivirao svoju Facebook stranicu na kojoj ću iznositi svoje mišljenje o aktualnim političkim i gospodarskim pitanjima.
Koliko su važni predstojeći unutarstranački izbori u HDZ-u?
Izbori kao izbori. Ako je motiv da iz stranačkih izbora HDZ izađe kadrovski i programski jači, onda sve ima smisla. A ako je motiv samo da određene kadrovske strukture dobiju novu potvrdu, onda je to forma koja neće ništa veliko donijeti. Ne postoji li unutar stranke visoka razina demokracije, kad ljudi dobiju vlast, neće je biti ni u državi. Primjer za to je Sanader. Način na koji je dobio vlast u HDZ-u samo se poslije preslikao na odnose u državi. Ako je išta izašlo iz raja, onda je to konkurencija. Ne bude li tako u HDZ-u, jasno je što se događa – licemjerje i proces u kojem nesposobni napreduju. Bilo bi dobro da ima nekoliko protukandidata, pa neka dobiju 10 posto, ali će se pokazati da HDZ ima ljude.
No, čim se u medijima spomenulo da bi protukandidati bili Andrej Plenković, pa i Vladimir Šeks, u HDZ-u se odmah počelo govoriti o uroti?
Premala smo zemlja za toliko mržnje i urota. Zašto bi kandidatura Plenkovića ili Šeksa bila udar na Karamarka? Dapače, mislim da bi to Karamarku samo pomoglo, jer on će na izborima dobiti formalni legitimitet, ali stvarni se može dobiti samo u fer utakmici i sučeljavanju s drugima.
Hoćete li vi imati kakav utjecaj u tim izborima?
Cijelo vrijeme razgovaram s raznim ljudima i iznosit ću svoje mišljenje. Glasno ću govoriti ono što mislim. Elemente ozbiljnog kandidata mogao bi imati gospodin Plenković, kao i Davor Stier, ima tu kvalitetnih župana, gradonačelnika, bilo bi sjajno kada bi se skupilo četiri, pet ozbiljnih kandidata, to bi za HDZ bio festival. Izbori u HDZ-u bit će jako medijski praćeni, ako budu interesantni. Budu li dosadni, neće biti ni spomenuti. Vidimo kako mediji prate politički šou unutar SDP-a. Danas je to standard, zašto bi SDP bio bolji?
Predsjednica RH čekala je pobjedu konzervativne opcije, no i dalje ima problema?
Ona je za HDZ bila važna, prelomila je odnose i vidjelo se da konzervativna opcija ima izgleda. I kada je na vlast došao HDZ i nestranački premijer, ljudski je da dođe do malo sudaranja i gledanja tko je važniji. Ona igra kvalitetnu ulogu za političku stabilnost Hrvatske i u ovom teškim vremenima bilo bi dobro da između nje i Vlade postoji bolja usklađenost. Nije dobro da bilo tko povlači solo poteze, tu nisu važna imena, nego da građani imaju osjećaj stabilnosti. Potezi oko razrješenja u SOA-i postali su javna stvar o kojoj se tjednima raspreda i mislim da je za RH to loše. Predsjednica sa svojim diplomatskim iskustvom može puno pomoći boljoj komunikaciji s Vladom.•
Ajde maknite ovog sa naslovnica jer nismo svi od jucer i znamo sto on predstavlja!