Snaga svakog naroda ogleda se u njegovoj sposobnosti da se smije svojim glupostima, da se naruga i pravim i lažnim povijesnim veličinama iz svojih redova, da dubinu nacionalne katarze traži smijehom, a ne suzama, uzdasima, naricanjem i trajnom, pokorom. No Hrvati definitivno nisu nasmijan narod, ljudi koje susrećete ne samo da će rijetko “posjesti” osmijeh na lice, nego će sve češće i sve tvrđe gledati u pod.
Najiskrenije, uvjeren sam, ne samo da nismo narod koji se smije nego nismo ni duhovit narod. Mi se nećemo uhvatiti u smijehu nad svojom nespretnošću, nego ćemo je zgrčeni u strahu od odgovornosti kukavički pokušati odmah prebaciti na nekog drugog. Sluganska filozofija umjetnosti preživljavanja, a za koju si volimo tepati da je mudrost, svodi se na razlikovanje trenutka kada u životu treba viknuti “ja sam!” i “on je!”
Razlika između ta dva momenta čini pretpostavku uspjeha i promaknuća prema najnižim mogućim standardima. Neduhovitim. Originalan nacionalni humor ne postoji. Nekad davno imali smo Zločestu djecu i otvoren ogroman potencijal samoismijavanja, ali ne kroz stereotipe, nego kroz prenaglašenu autentičnost koja je do očaravajućeg apsurda vodila nacionalne skrupule, oslobađajući nas pritom utega njihovih imperativa. U međuvremenu je Pervan višekratno televizijski reciklirao radijske originale iz 80-ih, preprodavao ih i izlizao, da bi se danas sav naš smisao za smijeh isušio u gorespomenuti stereotip “naših i vaših”, koji pritom još mora paziti na političku korektnost.
Koliko smiješnoga može biti u susretu Zagorca i Dalmatinca, koliko opće frazeologije može podnijeti prosječan želudac i zbog čega bismo se tu trebali lupati po koljenima kad se na zagrebačkim trgovima već ionako odavno i jednako učestalo ikavica čuje s navodno autohtonim kaj. Pa da je ovo vrijeme socijalizma, teško da bismo humor, čija mašta jedino može dozvati na pozornicu vlaje i kumeke, mogli nazvati bilo kako drugačije nego socrealizmom. Možda nacionalsocijalističkom realnošću. Stanje duha se najplastičnije ogleda u činjenici da na svim našim televizijama nema nijedne emisije iz sfere zabave koja nije licencirana. Dakle, ne samo da uvozimo hranu, čačkalice i političke ideje nego uvozimo i smijeh kad nismo kadri sami osmisliti sat programa koji sigurno nije zabavan, ali je bez ikakve dvojbe smiješan. Može biti da nam je smijeh oduzet, a stvarno duhoviti pojedinci poput Matešića, Brešana, Matakovića ili Saše Anočića svojom manjinskom prisutnošću samo pojačavaju dojam provalije suza nad kojom se vrlo ozbiljno klatimo.
Hrvatskoj danas više nego ikad prije nedostaje pozitivna ludost, spremnost da se neopterećeno smije u lice svima koji zauzmu smrtno ozbiljnu pozu mislioca iza koje neuspješno skrivaju ispraznost nemjerljive gluposti. Hrvatska će izaći iz krize tek onda kada se bude mogla grohotom nasmijati svojim lažnim velikanima, a dobit će velikane tek onda kada se oni sami budu mogli smijati svojim gafovima. Zato, i ako živimo u smiješnoj državi, to uopće ne znači da se imamo čemu smijati, ako smo pomiješali činjenicu da je Milanović smiješan, što ne znači duhovit, rezultat je udruženog rada neukusa i nepameti. U takvoj je Hrvatskoj pojava News Bara senzacija. Dobili su kratku priliku na jednoj televiziji i u krajnje uvredljivom terminu, ali se, navodno, priprema njihovo novo televizijsko uskrsnuće.
Svatko tko je odgledao barem jednu njihovu polusatnu emisiju saznao je više istine o zemlji u kojoj živi nego u svim dnevnicima tijekom cijele 2015. Ekipa News Bara nije učinila ništa spektakularno, nego je samo visoko podigla ogledalo u kojem se naša nacionalna fizionomija odražavala baš onakvom kakva jest – dozlaboga smiješnom. U nizu bljeskovitih trenutaka i minijatura intervjui koje je radio Borna Sor bili su maestralni vrhunci gdje Sor od svojih sugovornika nije pravio budale, nego im je samo omogućio da se pokažu u pravom svjetlu. Sor i News Bar prestali su raditi ono što svi hrvatski mediji, elektronički, tiskani, rade neprekidno; prestali su dodvornički peglati imidž idiotima. Pustili su ih da budu prirodni, da se otkriju ljudima. Pokazali su da obaveza medija nije uljepšavati lik i djelo polusvijetu, nego mu treba njegovati izvornost.
Zato, ako uopće još ima trunke poštenja i hrabrosti u hrvatskom novinarstvu, nagradu za novinara godine može ponijeti isključivo Borna Sor. Uz to, očitao je i pravu lekciju bulumenti nazovivoditelja i novinara koji ne znaju formulirati pitanje niti ga uputiti sugovorniku, onima koji su slobodu i novinarsku neovisnost pomiješali s bezobrazlukom i neobrazovanošću i koji potroše sat vremena da bi se svidjeli sami sebi i užoj familiji. Sor i je pokazao kako se vode razgovori i kako se potpunom odsutnošću straha od autoriteta ti isti samozvani autoriteti mrve u mikseru vlastitog propuha. Možda bismo na sve gledali sasvim drugačije kada bismo u udarnim terminima u kojima se još uvijek goropadno krevelje “pravi” reporteri i analitičari imali prilike gledati News Bar.
Predlažem da nagradu "Novinar godine" ipak dobije gospodin Gerovac za svoju misao, sažetu u dvije rečenice, a objavljenu prije tjedan dana u Večernjaku u svojoj redovnoj kolumni. U tim rečenicama gospodin Gerovac kaže kako su on i njegova generacija očekivali da će u novoj državi i u novom sistemu sačuvati privilegije iz Jugoslavije odnosno socijalizma, a to su društveni stanovi, zaposlenje bez rada, besplatna ljetovanja i besplatna zimovanja i da će. povrh toga, dobiti - njemačke plaće! Jer oni, valjda, svojom kvalitetom i značajem, to zaslužuju. Kad su vidjeli da su to pusta nadanja i da će se morati dobro uznojiti da bi to imali, ova država im je postala - smiješna. Smiješna država sa smiješnim velikanima. I da sve to smiješno treba izvrgnuti nemilosrdnoj kritici i poruzi. Onako kako su to radila Zločesta djeca, razni Ferali i njima slični. A samo zato jer nisu ispunjena njihova očekivanja i lica su im smrknuta. Bojim se da razvedriti njihova smrknuta lica može samo neka nova Jugoslavija. I ništa drugo! A od toga, naravno, neće biti ništa. Dakle, i dalje ih očekuju tužna vremena.