Da se hrvatski primitivizam može svesti na Igora Štimca i njegovo nabijanje na atavizam, lako bismo mi izašli na kraj s time. Štimac nije ishodište, on je samo derivat društvene klime u kojoj su kriteriji poželjne kvalitete i prihvatljivog ponašanja pronalaze u lepezi od nabijanja na onu stvar do nabijanja na krunicu. U tim koordinatama i takvim polemikama kao pobjednici uvijek izlaze oni kojima argument sile znači apsolut u odnosu prema sili argumenta.
Neuke galamdžije
Razum i pristojnost nisu vrijednosti što bismo ih smjeli vezati uz uspješnost. Jer primitivizam će pristojnost uvijek tumačiti kao slabost, a svojom će arogantnom vulgarnošću skrivati ukorijenjeni strah činjenice da nemaju blagog pojma što zapravo rade u poslu kojim se navodno bave. I tu dolazimo do istine kako svi današnji konflikti počivaju na neznanju. Neznanje je preudvjet svakog primitivizma, svake bahatosti, bezobrazluka, skučenosti. Neznanje je izniman dar za partiju, religiju, korporaciju. Zato se neznanje potiče, razvija i nagrađuje, zato mu se plješće, promovira ga se i voli. Njegovo prikrivanje svodi se na vrlo jednostavan recept; na galamu. Zbog toga živimo u bukom prenatrpanom vremenu i stvara se dojam da postoje samo takvi, neuke galamdžije, no istina je ipak, na sreću, puno drugačija. Iz tjedna u tjedan dobijem potvrdu za to kada me nakon objave ovih redaka dočekaju e-mail poruke i vrate vjeru da u ovoj zemlji još ima inteligentnog života. Pristojni, odmjereni, argumentirani, inteligentni, znalački i pošteni, očito pisani tiho, bez galame, sigurni u svoj stav, bez obzira hvale li ili kritiziraju, podižu mostove komunikacije, dijaloga i sile nas da razgovaramo. Stvarno sam u tim trenucima ponosan na svoje čitatelje, uzimajući si za pravo da u toj interakciji jedni druge gradimo i učimo poštenom pristupanju istini. Potpisani imenom i prezimenom, jer zašto ne, ti se ljudi nemaju čega sramiti, stoje iza napisanih redaka i vjeruju da je smisao javnog djelovanja traženje odgovora, a ne samo punjenje komunikacijskog kanala besmislenom bukom. Pametni nemaju razloga vikati, jer znaju da se u tišini gradi razgovjetnost. Ponekad bih htio sve ih okupiti na istom mjestu, da se vide i da im se, kao tišem, mislećem dijelu Hrvatske odagna vjerojatna paranoja usamljenosti u vlastitoj ispravnosti. Biti sam ne znači biti u krivu, biti protiv mase ne znači biti lud, odbijati biti dijelom te iste mase znači misliti svojom glavom. Wittgenstein je napisao “kako postoje dva božanstva - svijet i moje nezavisno ja”. Sačuvati svoje nezavisno ja u današnjem svijetu imperativ je svakog pokušaja suočavanja s istinom.
Povijest prepuna ubojica
Gubitak vlastitog integriteta konačna je predaja u sudaru s navalom depersonalizacije globaliziranog čovjeka. Bilo da pokleknete u poduzeću, u partiji ili u crkvi, u svakoj onoj instituciji u kojoj vam prstom prijete dok vam obećaju da ćete vidjeti svog boga, vaše odustajanje od prava na sebe odrazit će se istoga trena na vaše poimanje svijeta. I sve će se svesti na iznalaženje plitkih opravdanja kroz sitnu materijalnu korist. Kupuju vas jeftino, da bi vam skupo mogli prodavati svoj bofl. Na sreću, u porukama i pismima koji mi stižu još ima itekakve odlučnosti u pravu na obranu svog stava, u pravu na stav, u pravu na razmišljanje o svom stavu. Te rečenice iščitavam s jednakim uzbuđenjem kakvim i pišem, recimo, ovaj tekst, budući se u unisono poblajhanoj stvarnosti vidi novi spektar boja. Razmišljati o svom životu u galopu svakodnevice uskoro će biti proglašeno jednakom herezom kao kada se prije pet stoljeća razmišljalo o tome je li Sunce u središtu našeg kutka svemira. A “svaka hereza uvijek počinje pozivom na Sveto pismo”. To je gotovo okultna istina, potvrđivana do iznemoglosti. Učili su nas da je povijest linearan slijed događaja na lenti vremena, pamtili smo imena masovnih ubojica, vrednovali epohe u strogom ritmu OD - DO, a zaboravili smo na sitnicu kako su cijelu povijest “opremili” ljudi poput onih čije poruke primam. A mjesto u udžbenicima nisu pronašli samo iz tog razloga jer nisu nikoga ubili. Dokazujući da se može biti vrijedan i bez krvi i govana na rukama, pokazali su i da čitanje s razumijevanjem ima nekog smisla. Time i pisanje može pronaći svoj razlog probijanja traga u vremenu. Jer dobronamjerna rečenica koja se ispiše i dovrši počinje živjeti svoj autonomni život. Neće biti mrtva ukoliko je pročita netko kome je stalo da svijet u kome živimo ne bude samo mrtvo slovo na papiru.
