Odnosi između Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država prijateljski su i vrlo tijesni, priopćilo je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova 5. svibnja 2016., samo dan nakon što je, prvi put u povijesti tih odnosa, američki državni tajnik otkazao već dogovoreni susret u Washingtonu s hrvatskim ministrom vanjskih poslova.
To priopćenje pokazuje da, čak i kad realno padnu na niske grane, ti odnosi u službenim priopćenjima i diplomatskoj komunikaciji uvijek bivaju opisani kao prijateljski, srdačni, strateški i nikad bolji. Ali u ovih četvrt stoljeća hrvatske nezavisnosti ti su odnosi imali i uspone i padove. Znali su i stagnirati i procvjetati. Na temelju javno dostupnih američkih diplomatskih depeša i u razgovoru s bivšim hrvatskim ministrima vanjskih poslova pokušali smo analizirati te uspone i padove.
Neslaganje s potezima Vlade
Jedan od trenutaka u kojima su odnosi pali na niske grane detaljno je opisan u diplomatskoj bilješci koju je 6. lipnja 2003. napisao Lawrence Rossin, tadašnji američki veleposlanik u Zagrebu. “Do sada, 2003. nije bila dobra godina za naše bilateralne odnose s Hrvatskom. Na svakom pitanju, bilo da se radi o Iraku, pravima na intelektualno vlasništvo, deblokiranju imovine bivše Jugoslavije ili trenutačnom prijedlogu sporazuma o članku 98., hrvatska Vlada ne samo da nije isporučila rezultate nego nas je usput antagonizirala”, započinje Rossin tu bilješku poslanu u Washington, koja je danas javno dostupna na WikiLeaksu. Realno, većina američkih zahtjeva tadašnjem premijeru Ivici Račanu i ministru vanjskih poslova Toninu Piculi bilo je nemoguće ispuniti iz nekoliko razloga: hrvatska javnost protivila se da Hrvatska pošalje svoje vojnike u američku okupaciju Iraka, predsjednik Stipe Mesić bio je odlučno protiv, američki argumenti o Sadamovu oružju za masovno uništenje nikad nisu bili uvjerljivi (ti argumenti u povijesti ostaju zapisani kao velika laž i prijevara), a Hrvatska se tada upravo spremala podnijeti zahtjev za članstvom u EU, u kojoj su Njemačka i Francuska bile snažno protiv američke invazije na Irak. Članak 98., koji Rossin spominje, bio je još jedan nemoguć zahtjev za Hrvatsku jer su Amerikanci željeli da Hrvatska potpiše da neće izručivati američke državljane Međunarodnom kaznenom sudu u trenutku kad se od Hrvatske tražilo da izručuje svoje časnike ad-hoc tribunalu u Haagu.
Unatoč tome, bilješka ipak dočarava i koliko su se Račan i Picula loše snalazili u odnosima s Amerikancima. “Picula i ostali ostavili su nas u razočaravajućoj, iako poznatoj, poziciji koja se svodi na ovo: Vlada RH cijeni naš odnos, ali nije voljna upustiti se ni u kakve posebne rizike zbog tog odnosa”, piše Rossin u bilješci. Račan i Picula kao glavni argument koriste “specifičnu stabilizirajuću ulogu” koju Hrvatska ima u svom susjedstvu. To je argument koji će Hrvatska prodavati Amerikancima u raznim razdobljima nekoliko različitih hrvatskih Vlada: mi smo faktor stabilnosti u regiji pa stoga trebate njegovati dobre odnose s nama čak i kad mi ne ispunjavamo vaše zahtjeve iz Washingtona. Ali Račan i Picula, otkriva Rossinova bilješka, koriste još jedan sličan argument. Tvrde da su oni, SDP s koalicijom, faktor stabilnosti i brana za povratak HDZ-a na vlast te da stoga SAD ne bi trebao pritiskati Račanovu vladu jer ako ta vlada padne vratit će se HDZ-ovci (koji u posljednjim godinama Tuđmanove vlasti nisu ostali u lijepom sjećanju Amerikancima). Rossin, međutim, takav argument naziva arogantnim.
“To je arogancija: Vlada RH zaista vjeruje da je prijeko potrebna za stabilnost u regiji, čak i kad ubrzane promjene u Srbiji i Crnoj Gori, kao i spora, ali nedovršena reforma unutar oporbenog HDZ-a i drugi razvoji događaja, čine tu tvrdnju sve više prenapuhanom”, piše Rossin u svojoj bilješci. U istom paragrafu, Račana, Piculu i Gorana Granića optužuje i za “nemarnu nekompetentnost”. To zbog toga što “Vlada ignorira pitanja do posljednjeg trena, izbjegava tihu diplomaciju, a zatim sama sebe stjera u kut nepotrebnim medijskim spinovima nakon kojih je postizanje sporazuma puno teže ostvarivo za Vladu, čak i kad bi željela pokušati”. Optužuje ih i za “politički kukavičluk” jer, “umjesto da se usredotoče na to kako uokviriti i prodati teška pitanja hrvatskim biračima, Vlada RH preventivno kapitulira”.
Tonino Picula, danas zastupnik SDP-a u Europskom parlamentu, nije želio odgovoriti na našu molbu da komentira tu bilješku i općenito uspone i padove američko-hrvatskih odnosa, ali bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova u vladama premijera Ive Sanadera i Jadranke Kosor jest.– Kad Hrvatskom vladaju lijeve vlade, odnosi između SAD i RH stagniraju ili se kvare. To je konstanta vidljiva iz mandata Račana i Picule i mandata Zorana Milanovića i Vesne Pusić. U protekle četiri godine odnosi sa SAD-om nisu se nastavili graditi u istom duhu kao prije, nego su stavljeni u drugi plan – smatra Gordan Jandroković. No, na pitanje kako se u tu tezu uklapa činjenica da se dosad nezabilježeno otkazivanje već dogovorenog susreta na visokoj ministarskoj razini događa u vrijeme HDZ-ove koalicije, Jandroković nema jasan odgovor.
– Iskreno, ne znam. Vrlo mi je neobično to što se dogodilo i nadam se da će do tog susreta uskoro doći – kaže Jandroković. Službena verzija obiju strana, i američke i hrvatske, glasi da je susret Kerryja i Kovača odgođen zbog neodgodivih obveza, odnosno poteškoća u pronalaženju odgovarajućeg termina. Neslužbeno, razni izvori tumače da je otkazivanjem susreta Kerry poslao poruku neslaganja s potezima nove hrvatske Vlade.
U jednoj od neslužbenih teorija koje se pojavljuju u hrvatskim medijima, i nedavna odluka direktora CIA-e Johna Brennana da posjeti Sarajevo tumači se kao svojevrsno “zaobilaženje” Hrvatske kao NATO-ove saveznice, koje treba iščitavati kao poruku mogućeg nezadovoljstva Amerikanaca smjenom šefa SOA-e Dragana Lozančića (američkog državljanina). No, to nije prvi put da Hrvati “gunđaju” zbog američkog odabira nekog drugog glavnog grada u susjedstvu. Upravo ta riječ, gunđaju, stoji u naslovu jedne američke diplomatske bilješke iz svibnja 2003., u kojoj piše da je odluka o odabiru Tirane (umjesto Washingtona) kao mjesta za ceremoniju potpisivanja Jadranske povelje (koja je otvorila put za ulazak Hrvatske u NATO) izazvala “gunđanje u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova i nagađanja u medijima da se Hrvatsku kažnjava zbog odbijanja podrške našem pristupu u Iraku”.
“Hrvati slušaju savjete”
Za mnoge hrvatske analitičare, zaključuje ta bilješka koja je postala javno dostupna nakon što je procurila do WikiLeaksa, “Hrvatska je centar svemira i svaki svjetski događaj koji pogađa Hrvatsku mora nekako biti uzrokovan postupcima same Hrvatske”. Dijagnoza je, dakle, iz svibnja 2003., ali možda je primjenjiva i danas, 13 godina kasnije? U izvješću američkog veleposlanstva u Zagrebu iz rujna 2002., deklasificiranom i javno dostupnom na web-stranici state.gov, navodi se da Hrvatska ima “sindrom male zemlje”. Mala zemlja koja misli da je centar svemira – tako je, dakle, Hrvatska opisana u pomalo pjesničkim trenucima u američkim izvješćima iz Zagreba. Ali, puno češće, u depešama američkog veleposlanstva može se vidjeti ozbiljan, a ne pjesnički opis Hrvatske viđene američkim očima.
Hrvatska je zemlja koja je prošla “izvanrednu transformaciju”, piše u američkoj diplomatskoj bilješci iz veljače 2010., dostupnoj na WikiLeaksu. “Ostvarivši članstvo u NATO-u u travnju 2009. i približavajući se posljednjem krugu u procesu pristupanja EU, Hrvatska je skoro dovršila zadaću ostavljanja iza sebe rata iz 1990-ih sa svim njegovim negativnim naslijeđima i izvela je političku metamorfozu u stabilnog i potpuno demokratskog člana euroatlantske zajednice”, piše u toj bilješci. Amerikanci su, sudeći prema istoj bilješci iz veljače 2010., svjesni činjenice da su Hrvati skloni slušati njihove savjete. “Hrvatski dužnosnici gledaju na SAD vrlo povoljno. Bili smo pouzdan zagovaratelj Hrvatske, jasni oko svojih interesa, ali realni u svojim zahtjevima, i dostojni povjerenja u ispunjenju svojih obveza. Hrvati znaju da smo jedni od njihovih najsnažnijih, ali također najiskrenijih, podržavatelja. Stoga pozorno slušaju naš savjet.”
Nije, naravno, poznato što piše u današnjim diplomatskim bilješkama koje se šalju iz Buzina u Washington, no poznavajući rad američke diplomacije, sasvim je izvjesno da se drže istih principa. Americi je Hrvatska važna onoliko koliko je Hrvatskoj važno da igra konstruktivnu ulogu u američkoj viziji regionalne stabilnosti. Mate Granić, bivši Tuđmanov ministar vanjskih poslova, a danas posebni savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kaže da su “zvjezdani trenuci” hrvatsko-američkih odnosa bili uspjesi vezani uz BiH: Washingtonski sporazum, zaustavljanje rata u BiH i Daytonski sporazum.
– Na jednoj večeri s Charlesom Redmanom, posebnim izaslanikom predsjednika Clintona, u Ženevi 17. siječnja 1994. dogovoren je koncept zaustavljanja rata između Hrvata i Bošnjaka i stvaranja Federacije BiH. Nakon toga je došlo do Washingtonskog sporazuma i od tada Hrvatska je sve vanjskopolitičke poteze koordinirala sa SAD-om – kaže Granić.
Povijesna je činjenica da su Tuđman i Granić uspješno uvjerili Amerikance da je Hrvatska dio rješenja, a ne dio problema na Balkanu. SAD i Hrvatska bile su saveznice i za vrijeme akcije Oluja i za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. No, kako to potvrđuje i diplomatska bilješka koju je američki veleposlanik William Montgomery poslao u Washington u kolovozu 1999., Hrvatskoj je u jednom trenutku jasno stavljeno do znanja da su za američku podršku ulasku u Partnerstvo za mir (NATO) i druga pitanja nužne “sveobuhvatne demokratske promjene”. To je, piše Montgomery, “naš temeljni uvjet”. U diplomatskim odnosima bilo je uspona, bilo je padova, ali nikad nije bilo otkazivanja unaprijed dogovorenih i potvrđenih susreta na razini šefova diplomacije. Sve dosad.
>>Preminuo bivši veleposlanik SAD-a u RH Lawrence Rossin
Ne treba puno mudrovati oko razloga za američko otkazivanje susreta s Kovačem - vidimo da su 2009.godine napisali kako je "Hrvatska uspješno ostavila iza sebe rat iz 1990.godine sa svim njegovim nasljeđima i izvela političku metamorfozu u stabilnog i potpuno demokratskog člana euroatlanske zajednice". Ovo što je Karamarko nametnuo hrvatskom društvu otkako je došao na čelo stranke, a kulminiralo je njegovim i Kolindinim dolaskom na vlast, očito se više ne uklapa u citiranu američku konstataciju. Opet nametanje podjela na tzv. domoljube i one koji "nikada nisu htjeli hrvatsku državu" uzelo je svoj danak. Otuda naglo reteriranje predsjednice države i premijera Oreškovića koji sad moraju ugasiti požar prije nego se potpuno razbukta. Kad građani ponovo budu mogli govoriti što stvarno misle i "izvan vlastita četiri zida", bez straha da će u kontroliranim medijima biti raspisana neke vrste potjernica za njima, promijeniti će se i američki stav. Kod njih ne pali teorija zavjere protiv Hrvatske, žele poštivanje manjina i svih ljudskih prava, odnosno istinsku demokraciju i to je to. Što prije ova vlada to shvati, i omogući, to prije će odnos State Departmenta prema garnituri na vlasti biti bolji.